piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Današnji datum, dvadeset peti studeni, kada pišem ove retke, potakao me da se sjetim povijesne skupštine kojoj su bunjevački Hrvati te, sada već davne, 1918. godine nazočili u Novome Sadu.
Ulazeći u, najblaže rečeno, sporan legitimitet donošenja odluka tadašnje skupštine, na skupštini je bilo ukupno 757 predstavnika naroda od kojih 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. Donesena je odluka o otcjepljenju Vojvodine od Mađarske i prisajedinjenju Srbiji.
Ključnu ulogu u tome odigrao je upravo radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se spomenute pokrajine odmah ujedine s Kraljevinom Srbijom mimo Države Slovenaca, Hrvata i Srba i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu. Sam odabir delegata prema tadašnjoj nacionalnoj strukturi je upitan s obzirom na frapantnu činjenicu da su Nijemci i Mađari zajedno imali 7 delagata dok ih je na tim područjima živjelo dva puta više od Srba koji su imali 578 delegata.
Povijesničar Petar Pekić zapisao je u svojim knjigama kronologiju tijeka događaja.
„Na početku skupštine koju je vodio Jaša Tomić jasno se odupro predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan Malagurski koji je čak i zaprijetio kako će oni napustiti taj farsični skup ako se ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne vrati na prvobitni prijedlog da se ide preko Zagreba, kako je ranije dogovoreno u Subotici i Novom Sadu. Ipak, postignut je kompromis da se izrade dvije deklaracije te je skupština održana. U tako naelektriziranome ozračju punome emocija Tomić je naknadno uspio progurati svoje rješenje, ali je u jednom dijelu Novosadske deklaracije u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo ujedinjenje u ’jugoslavenske zemlje’ zamijenio naknadno riječima ’ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom’, te je već i taj čin falsifikat za koji u tom trenutku nisu znali hrvatski predstavnici na čelu s vlč. Rajić i ostalim hrvatskim izaslanicima te su oni podržali Deklaraciju pritom odabirući predstavnike za suradnju i s Zagrebom i s Beogradom.
Upravo to je Tomiću poslužilo da prikrije svoje stvarne planove priključenja toga teritorija izravno Srbiji, a u stvarnosti to je već ranije učinila srpska vojska zauzimajući taj teritorij i izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu crtu novih srpskih zemalja Maroš‑Baja‑Subotica‑Pučuh. Stoga Velika narodna skupština nije ništa drugo nego povijesni falsifikat, jer se veliki dio stanovništva nije o tome aktu niti mogao izjasniti dok je drugi dio bio iznimno izmanipuliran od strane Jaše Tomića. Ne treba zaboraviti i činjenicu kako tijekom trijajonskih pregovora predstavnici srbijanske vlade nisu bili u potpunosti zainteresirani za cijeli teritorij Baranje i Bačke te je i sam ministar i kasniji premijer Nikola Pašić tada izjavio: dosta je Latina’ (misleći pritom na katolike –bunjevačke Hrvate), što zorno svjedoči da je on već tada osjećao ugrozu od toga nesrpskog stanovništva Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja srpskih političkih ciljeva.“
Nekoliko dana potom 1. prosinca 1918. u palati Krsmanović, na Terazijama u Beogradu, regent Aleksandar Karađorđević proglasio je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (prvotni naziv bio je Kraljevstvo S.H.S).
Tijek događaja: Revolucija u Austro‑Ugarskoj monarhiji 1848. je zapravo borba za prevlast. Tijekom revolucije dolazi do iskorišćavanja tadašnjih slavenskih manjina od strane bečkog dvora protiv mađarskog dijela zajedničke države. Prvi svjetski rat je bio neminovan, prvenstveno zbog ekonomskih interesa velikih sila.Nakon nestanka Turske kao jakog političkog faktora na Balkanumoralo se spriječiti da carska Rusija ne dođe na njeno mjesto. Tih ratnih godina mobilizira se u velikom broju bunjevačko‑hrvatsko pučanstvo koje odlazi na front u Galiciju gdje se danas vode borbe na ukrajinskom teritoriju zbog pomenute carske Rusiji. Mađarska gubi 2/3 svog teritorija i trećinu stanovništva, znači, moralo je tako da bude.
Gdje je tu bunjevačko‑hrvatski korpus koji je živio u trokutu poteza Sombor‑Subotica‑Baja sa gusto naseljenim salašima? Nakon rata ih razdvaja granica, jedan dio je poslije rata prisajedinjen u novu državu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nekadašnju mađarizaciju postupno je zamijenila srbizacija
Stvaranje južnoslavenske države 1918. godine bunjevačko‑šokački Hrvati prihvatili su oduševljeno, očekujući da će u njoj ostvariti sva ona prava koja su im dokidana za vrijeme mađarske vlasti, a djelo oslobođenja smatrali su završenim.
Međutim, uspostavljena demarkacijska crta razdvajanja u studenom 1918. nije bila i konačna državna granica prema Mađarskoj. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu za novu granica prihvaćena je linija prema kojoj su Bajski trokut i veći dio Baranje pripali Mađarskoj. Trianonskim mirovnim ugovorom ta je odluka sankcionirana, a od tada će društveni razvitak bunjevačko‑šokačkih Hrvata biti uvjetovan graničnom crtom koja ih je razdvajala na dva dijela.
Iako su činili veliku većinu stanovništva u sjevernim područjima Bačke, naročito u Subotici s njezinom okolicom, Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih položaja u upravi i školstvu. Početno oduševljenje novom državom ubrzo je stišano, a bački su se Hrvati našli na udaru pobjedničkog srpstva u političkom, kulturnom i gospodarskom pogledu.
Nekadašnju mađarizaciju postupno je zamijenila srbizacija nametanjem ekavice i ćirilice u školama, promjenom naziva mjesta, prozivanjem Bunjevaca i Šokaca katoličkim Srbima ili negiranjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu ističući ih kao „četvrto pleme“ pored Srba, Hrvata i Slovenaca.
Dolaskom prividnog demokratskog sistema država Srbija je izvršila politički puč 1988. godine, nametanje jogurt revolucije kojom je razvlastila vojvođansku vlast, a već 1990. godine ukinula vojvođansku autonomiju donošenjem tadašnjeg Ustava Republike Srbije. Proces eutanazije Vojvodine je nastavljen aktualnim Ustavom RS iz 2006. godine (Koštunica – Nikolić – Tadić-Dačić) pa sve do današnjeg dana.
Dakle, Vojvodina danas i sutra, mora da se samodefinira i da krene putem povratka nasilno oduzetog političko‑ekonomskog subjektiviteta, kao preduvjet za bilo kakvu vrstu političkog djelovanja u smislu definiranja odnosa između Vojvodine i Srbije.
Ta praksa se nastavlja priznavanjem nacionalne manjine Bunjevaca od strane Miloševića, Koštunice,Tadića, do današnjih dana. Tako sada srpski akademici i raznorazni jezikoslovci pišu gramatike i udžbenike za „bunjevački jezik“, a sve u cilju da se bunjevački govor, tj. starohrvatski jezik, prikaže kao poseban jezik koji sa hrvatskim nema ništa zajedničko i tada se dodjeljuju milošću predsjednika države Nikolića tiskane ćirilične knjige djeci bunjevačkog korpusa.
Scenarij koji je zacrtan davno, nastavlja se tihom asimilacijom hrvatskog pučanstva, predstavljeno nacionalnom manjinom koja je jedina na svijetu u svojoj matičnoj državi predstavljena nacinalnom manjinom!!! Svjetski fenomen!
Hrvatski puk je sveden na kulturno djelovanje uskih profila, glazbenog, folklornog, dok su sve ostale instance smišljeno blokirane od državnih institucija pozicioniranjem određenih osoba interesnih sfera. A mi, mali narod,na velikom raskrižju čekamo boljitak. Ovaj naš puk je prepušten samome sebi, slabo organiziran, podijeljen, politički beznačajan i koji čeka zračak nade.
Doduše, sada Hrvati mogu koristiti riječ „hrvatski“ u nazivu hrvatskih institucija, više se fizički ne progoni, ali odnarođivanje Hrvata se sustavno provodi i dalje, na druge, još perfidnije načine.
A, nažalost, Hrvati u Bačkoj nikada u povijesti nisu imali gotovo nikakvu potporu od strane svoje matice, pa ni sada nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Zanijekati hrvatstvo dijelu Bunjevaca i identiteti Bunjevaca Hrvata i Bunjevaca nehrvata, plod je višeslojnih razdora unutar različitih zajednica u hrvatskom puku.
Svako djelo ima svoj početak i kraj. Tako i ugovor ima svoj početak i kraj. Bliži se 2018.godina. Ističe jedno stoljeće i s njim se mijenja i svjetski poredak.
Hrvatsko‑bunjevački puk je miran, ustrajan, čeka boljitak.