DAN ZA TORTU

piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Sivo i zgužvano jutro ponedjeljkom, a ni ja nisam  ništa bolja. Virim može li se vani s kolicima, kolike su šanse da upadnemo u kišu. Mala Vlast već sama otvara vrata –  potpuno je svejedno kakva je prognoza vani, ide se.

Ekspresna kupovina i skok do Zavoda za zapošljavanje po treći put, ovaj put dobivam i termin za savjetovanje, iako ne znam šta će mi i tko će koga po koji put savjetovati. Mlado stvorenje na šalteru zavoda trepće zbunjeno dok joj to govorim i gleda da joj se izgubim ispred njuškice dok mi pruža isprintane potvrde o evidenciji. Krezubi podaci i bijele crte posred formulara  ulijevaju puno nade u učinkovitost ove ustanove u njenom djelovanju.

Mala Vlast povlači drhtave zelene roletnice, kupim papire i žurim vani u sivilo. Pri povratku prolazim ispred prostorija gradskog Crvenog križa. Jedna mlada žena duge crne kose sa djetetom, te njihova baka, čekaju ispred vrata koja su još zatvorena. Preko puta sjedi suprug u bijelom kamionu i čeka na njih. Poznajem vozilo, redovno prolazi ulicama i poziva na skupljanje starih uređaja. Svaki put kad prođe kod nas, pas gleda kako će preskočiti i skinuti mu razglas.

Nebo se mrgodi i utrkivam se natrag kući za standardnim kućnim poslovima. Nakon što stiže dida-servis za čuvanje, nastavljam jutro u istom revijalnom tonu i skoknem do Pučke kuhinje smještene u nekadašnjem vojnom kompleksu, odmah iza novih prostorija sveučilišta.

Odavno sam htjela otići do njih i do prenoćišta, neke donacije se uvijek nađu, tako se i jutros čujem sa voditeljicom Mirjanom jer imam gotovo cijelu tortu od sinova rođendana koja je ostala na raspolaganju. Naravno, kaže ona, samo donesite, ali mi recite , molim Vas, kolika je torta jer ih je na ručku puno pa se potuku ako nema za sviju, a na večeri ih je trideset, to bi trebalo biti onda dovoljno, ili …? Malo se i nasmijem usput, ne znam šta bi rekla, ali će ovo za večeru svakako doteći.

Brzo sam tamo, vozim se po tom nekadašnjem prostoru vojne namjene između Caritasovih objekata s donje strane, prenoćišta, skladišta, kuhinje i samog centra, između vidim da je i jedan objekt dobila Matica iseljenika. Relativno zapuštene površine, ali nije ništa strašno, nema smeća, a nisam ni očekivala neku pejzažnu arhitekturu ovdje.

Iako je vrijeme ručka još daleko, tek je deset i pol prošlo, vidim nekoliko korisnika kako drže položaje na sigurnoj udaljenosti. Jedan od njih stoji priljubljen uz kvaku od vrata kuhinje,  rukom drži veliku crnu vreću punu boca i gleda ispod vunene kape kao da čuva tajnu svemira. Ostali se vrzmaju preko puta, stoje na stepenicama centra ili su naslonjeni na fasadu.Među nekoliko žena jedan maneken  utegnut u sportsku odjeću i nabijenih sunčanih naočala, čeka valjda da ga pozovu na casting kad ručak bude gotov.

Ostavljam auto na obližnjoj površini i odem na otvoreni stražnji ulaz kuhinje da provjerim jesam li na pravom mjestu. Ljubazne djelatnice su u punom poslu, krumpiri se čiste, pod se sjaji, jedno mlado čeljade vuče kanturinu za kanturinom iz susjedne kućice .  Vraćam se po kutiju s tortom, starija žena preko puta me pita jesu li to kolači i može li dobiti jedan. O jebemti. Kratko popričam još sa ženama u kuhinji, primaju rado sve što ljudi donesu, od hrane do suđa – sve će se iskoristiti, tako se i ja vraćam po kutiju sa starim posuđem koju sam strpala u auto, u slučaju da bi je mogli ovdje upotrijebiti. Sada ista ona žena komentira kako im ono idu pijati za kolače. Ostavljam kuharice njihovom poslu, obećajem za vrijeme radnog vremena do dva sata dok ponovno imadnem šta.

Svuda okolo  poneka mačka. Uhranjeno se šuljaju iz grmova, valjda i one omaste brk od ostataka, a i nema brze vožnje po kompleksu pa nisu ugrožene. Ekipa sa stepenica me prati pogledom dok odlazim, ovako zgužvano nenaspavana i neupadljiva bi se mogla bez problema uklopiti među njih da nisam došla u vlastitom autu i sa ogromnom kutijom ambalaže od slastičarne . Na ovaj ili onaj način, i ja i oni smo došli do Pučke kuhinje, svatko svojim putem. Nekoga se natjeralo do tih vrata, a netko ih je želio sam otvoriti.

Svakako nije na nama da sudimo, nego da ih pokušamo otvoriti,  pogotovo ona vrata srca.