HRVATI U ČILEU/ IV. DIO
piše: Tuga Tarle
Približavajući se kraju ovoga našega virtualnog putovanja Čileom, valja nam istaknuti snagu duha hrvatskih ljudi i njihovu svijest o važnosti knjige i učenja, njihovu ljubav spram novih spoznaja, odvažnost i upornost hrvatskog čovjeka u svladavanju životnih izazova i prepreka i veliki talent koji kao da se napajao na nepresušnom vrelu iskustva o stradanju i nevoljama, o iseljeničkoj kori kruha i zavičajnim uspomenama.
Tako je život tkan poput paukove mreže razapete između stvarnosti i snova, između nade i razočaranja, između poraza i pobjeda.
I taj duh i to iskustvo nadahnuli su mnogobrojne pisce hrvatskih korijena od najpoznatijih imena – Antonia Skarmete, najblistavije zvjezde suvremene čileanske prozne književnosti i Hernándeza Díaz Eterovica, Juana Mihovilovica i pjesnika Andresa Moralesa Milohnica do vrsnih dramatičara, akademika Dominga Tessiera i Sergia Vodanovica te gotovo zaboravljenog genijalnog Fernanda Josseaua da sačuvaju od propasti to blago zajedničke iseljeničke sudbine čileanskih bračana.
Stotine i stotine imena gotovo se natječući u odabiru književnoga izričaja kojim će zabilježiti svoje osjećaje i misli, iskustva i sjećanja stvorili su i stvaraju romane i pripovjetke, povijesna djela, drame i poeziju.
Među najznačajnijima bilo je i nadarenih žena koje su ostavile veliki trag kao muze i učiteljice, spisateljice i humanitarne djelatnice svoje epohe izazivajući svojom mudrošću i umijećem, talentom i marljivošću iskreno divljenje i poštovanje svojih sugrađana. Među brojnim imenima posebno se ističu književnica i novinarka Pepita Turina, kiparica Lily Garaffulic, diplomatkinja i znanstvenica Mimi Martinovic, povjesničarka Vjera Zlatar Montan, novinarka i književnica Patricie Stambuk Mayorga.
Zanimnjivo je da ti ljudi koji su posve zaboravili svoj materinji hrvatski jezik ili ga nisu nikad ni naučili, s ljubavlju pišu o toj mitskoj zemlji i ona je prisutna na stranicama njihova života.
Lorenzo Caglevič Bakovič u knjizi „El Anegdotario Croata en Chile”, objavljenoj u Santiagu 2005. godine, ovako govori o svojim pobudama da piše o Hrvatskoj: …To sam odlučio kad su mi pali na pamet ovi dugovi koji postoje prema našim precima. Jednostavno sam mislio da možda sama površna uspomena nije dovoljna. Mogla bi umrijeti čak prije nas samih. Zajedno s njom, također bi zauvijek iščeznule vrijednosti koje su utisnute u jasnoj formi ili, pak, u maglovitome obliku u tim sjećanjima. Kad već tako stoje stvari, uvjerih se da bi pisana riječ mogla biti najuspješnija metoda za povrat duga i tako prionuh k zadaći pisanja ove knjige. (prev. T.T.)
Katarina Kraljevic, praunuka poznatoga čileanskog Hrvata Ivana Krstulovica kaže:
Danas, nakon više od osamdeset godina otkako mog pradjeda Ivana Krstulovica-Marcelica Kevecica nema u hrvatskoj zajednici, mi kao obitelj Kraljevic Krstulovic želimo se vratiti ostavštini onoga koji je bio trajna vrijednost i pokretačka snaga naših duša. Vrijeme je prošlo i od njegovih materijalnih dobara nije ostalo mnogo, ali opstaje sva njegova čast, vrlina i poštenje i povrh svega osjećaj identiteta u borbi za ono što smo kao osobe, obitelj i Hrvati. (prev. T.T.)
Katarina i tisuće drugih mladih Čileanaca hrvatskih korijena s ponosom pričaju o svojim precima i s poštovanjem čuvaju uspomenu na njih svjesni da su ti njihovi prethodnici i pioniri u novoj domovini bili cijenjene figure u očima njihovih novih sugrađana. Taj pečat njihova identiteta pobuđuje sad u potomaka pomiješani osjećaj dragosti i tuge.
Dok među parlamentarcima sjedi nekoliko zastupnika hrvatskog podrijetla od kojih je najpoznatiji Baldo Prokurica, u Kabinetu Michelle Bachelett, predsjednice Čilea bilo je u njezinom prvom mandatu čak četvero ministara Hrvata. Diplomat, pravnik i političar Radomiro Tomic bio je svojedobno čileanski predsjednički kandidat, a među čileanskim diplomatima imamo također niz uglednika hrvatskih korijena. Akademik i jezikoslovac Ernesto Livacic Rojas i povjesničar i advokat Mateo Martinic Beros predstavljaju čitavu plejadu znanstvenika i akademika hrvatskoga podrijetla. Među mnogobrojnim imenima novinara i televizijskih voditelja ističu se Antonio Vodanovic i još popularnija bivša Miss Čilea, a danas kraljica estrade Tonka Tomicic. I kad bismo u tom duhu nastavili, našem nabrajanju (ali i čuđenju nad ovim činjenicama) ne bi bilo kraja.
Iako Hrvati u Čileu nikad nisu imali svojih hrvatskih župa ipak su dali katoličkoj crkvi Čilea lijepi broj duhovnih zvanja. Čak četiri Čileanca hrvatskih korijena zaogrnuto je danas biskupskim plaštom (Pedro Mario Ossandón Buljevic, Alejandro Goic Karmelic, Tomislav Koljatic Maroevic, Jorge Sapunar Dubravcic) od kojih je biskup Gojić bio u 2 mandata predsjednik Biskupske konferencije Čilea. U prošlosti ih je bilo još nekoliko na najvišim crkvenim pozicijama. Međutim, tek je za moga službovanja u Čileu (2004/7.) osnovano prvo Hrvatsko pastoralno vijeće u Santiagu de Chile na čelu kojega je svećenik hrvatskih korijena don Yanko Pajkurć. Zahvaljujući tome hrvatska zajednica u Santiagu okuplja se na misnom slavlju o značajnim vjerskim i nacionalnim blagdanima uz svoga dušobrižnika.
U Čileu je ostavio zlatni trag svoje duhovnosti dominikanac o. Raymundo Kupareo. Otac Kupareo nije bio samo redovnik svećenik već i nadaren književnik, skladatelj, teoretičar umjetnosti, estetičar, sveučilišni profesor, čileanski akademik i publicist. Kupareo je bio lučonoša filozovske lucidnosti i poznavalac s profinjenim estetskim osjećajem. Zalagao se za slobodu umjetničkoga stvaranja i moralno usavršavanje osobe služeći svojim talentima preoblikovanju umjetničkoga zanosa u čiste i jasne duhovne poruke. Njegova poezija bremenita je dubokim spoznajama katoličke duhovnosti, ali i snažnim emocijama spram hrvatske domovine.
Koliko snažan pečat su ostavili hrvatski doseljenici u čileanskom društvu vidi se i po popularnosti nekih hrvatskih imena koja Čileanci nadijevaju svojim mališanima (Drina, Daniza, Mariza, Yasna, Dushan, Yanko, Katica), kao i po imenima nekih poduzeća (Brac, Dalmacija, Kobac), avenija, ulica, parkova i šetnica.
Od bivšega direktora Muzeja lijepih umjetnosti (Milan Ivelic) do jedne od najmoćnijih žena u kulturi (Drina Rendic), od vlasnika najbogatijih rudnika i banaka (klan Luksic) do vodećih uzgajivača stoke (Šimunović), od Petricija i Petrinovica do Ostojica i Obilinovica, teče nepregledni niz imena Hrvata i njihovih potomaka koji su ovu lijepu zemlju svojim radom, znanjem i talentima zadužili.
One kojih više nema na životu nismo, na žalost, ni spomenuli, a riječ je o tisućama duša. Uvijek su se isticali poštenjem i radom pružajući najbolje od sebe svojoj novoj domovini pa danas njihovi potomci sudjeluju kao odlučujući čimbenik u svim segmentima društva u izgradnji suvremene čileanske države.
Zahvaljujući tome ovdje se doista možete osjećati kao kod kuće. Zato ovim putem želim zahvaliti svima koji su svojim radom i stvaralaštvom postigli da se u Čileu s poštovanjem izgovara hrvatsko ime.
Kraj