Mirko Popović
U glasu mu nečujnom čujem
Kako ispraća jata koja se ne vraćaju
I kako mu vid očinji otkazuje
Kako zakazuje zglob
I desni palac izdaje
Čujem kako mu kiše otapaju
Korjenje žalosnih vrba a u pogledu mu
Vidim tajne u nekoj ulici brijestova
I vrijeme nevinosti
U nekom gradu poslije snjegova
U oku mu gasnu zvijezde lutalice
I čarolija minulog
Pa vrata na koja mu kucam
Njegovo srce otvara rukopisom praha
Koji već u osam
Brzaci sutona otpušu
Onda mu šapnem: Nemoj
To je samo breme noćnoga neba
Čovjek ništa ne gubi
Tek bujice života
Višak prosanjanog odnose
U sluhu mu ušća presušuju
I zvuci odlaze u nepovrat, a ja molim:
Nemoj, to se mlade raspliću grane
Novo se jutro u knjigu utiskuje
Da ožive platani
Da se ono što dani odnose
Vrati s glasom ptica pjevicâ
Gledaj kako se umiva ulica brijestova
I kako slika ušća svijetli
U oku novih izvora