Mirko Popović
Nije dalek proplanak, ni put
Nije dug, samo treba rasporediti riječi
Po šumskim raskrižjima
Izlomljen kruh, mlijeko u kadru bjeline
Proliti po tvom tijelu što sada
Tamo daleko traga za oduškom
Između dva čina ekstazom obnevidjela
I nije daleko večer ostavljena
Ispred hotela Europa, niti ona
Na pelješkom proplanku
Gdje dva psa u popodnevu raznosiše
Neke stare časopise i huk vjetra
Oku privikavam raskoš bjeline
Koja ne pita Jesi li daleko?
Daljine su relativan pojam, a one su
Bijele
Kao ugašeno oko
Ali prtina ne odgovara, šuti, šumê pahulje
Jedva je čujan vjetar zatrpan tišinom
Je li priviknuto oko na bijele
Daljine
Ili mi prijete jer moram naprijed
Kroz prtinu
Silazim
Topim se
I tonem
Nečitko tečem
Možda je u naletu vertiga
I zagrljaj bijel
U kojem se stapa
Prošlost i budućnost
Tu, u domu svom
Kažem Nije dalek proplanak
Samo treba rasporediti pahulje
Raskrižja šumska, idilu
Na pelješkom proplanku i večer
Pred hotelom Europa