Mira Kiš, prva žena na čelu Hrvatske zajednice Berlin
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ – To je naša Kolinda, rekoše u Zajednici i prije nego li je Mira i pristala na ulogu predsjednice. Pa tako nakon šale u zbilji “Kolinda” i postade. Kao što je u Hrvatskoj izabrana prva predsjednica, tako to bi i ovdje u Berlinu -Hrvatska kulturno umjetnička i sportska zajednica je dobila prvu predsjednicu nakon 30 godina postojanja.
Bila je to zapravo s kraja godine svojevrsna kriza uprave u Zajednici. Kod pokušaja izbora nove uprave nitko da ponese odgovornost prve osobe i okupi novu upravu. Bi govora čak i o zatvaranju društva netom je svečano obilježena trideseta obljetnica. Jedna skupština, druga …bi napeto, ljudi zabrinuti, poneki i suzu pustili. Tek, eto, na koncu, Mira Kiš je smogla hrabrosti primiti se odgovornosti i još pritom uspjela okupiti tim s kojim će surađivati, pa se tako kriza razriješila na opće zadovoljstvo.
Sjedim u Zajednici potkraj prošlog tjedna. Petak je. Ekipa kartaša u kutu dvorane s uživanjem i glasno sudjeluje u igri. Živo je, vrlo živo. Priprema se sve za jednu subotnju privatnu proslavu, pa za uskršnje, nedjeljno druženje koje smo i mi najavljivali. Jedni usisavaju, čiste, pripremaju stolove, drugi dovoze i odvoze potrebno, treći pripremaju kuhinju …
Tražimo miran kutak, s predsjednicom Mirom Kiš razgovaramo …iako nas često prekidaju jer trebaju predsjednicu …o njenom angažmani i trenutnoj situaciji u Hrvatskoj zajednici. Ipak najprije nas je zanimala ona ljudska strana, pa priupitasmo Miru odakle je, kad, otkad …ono …uobičajana iseljenička pitanja.
– Ja sam rođena u Đakovu. 1962. godine sam došla u Berlin. A to je posebna priča, jer nije tako bilo planirano. Mama i tata su bili već u Berlinu. Onda su rekli, meni i bratu, ajde dođite i vi ali samo preko ferija. Oni su tad u Berlinu bili već godinu i pol dana. Mama je jako čeznula za nama, rekla je:- Ja ne mogu bez djece. Mi smo bili ostali kod ujne koja je imala četvero djece. Ujna je bila dobra ali ipak roditelji fale. Kad smo došli za ferije u Berlin, bilo nam je lijepo. Ja sam imala tad 12 godina i željela sam biti s roditeljima. Nakon ferija, vratili su nas nazad, trebali smo ostati kod strine koja je imala tri dječaka, već su bile kupljene i školske knjige za nas. Onda smo se brat i ja razboljeli jer nismo željeli ostati. Moj brat je uganuo nogu pa nije mogao hodati a a ja sam uštinula prst vratima od vlaka, prst je natekao, nokat otpao. Sve smo to učinili samo da ne ostanemo. Roditelji su vidjeli da smo bolesni i rekli, šta ćemo sad. A ja sam rekla da ćemo odmah ozdraviti ako možemo ostati kod njih u Berlinu. Tata je rekao: ako je tako onda ćemo tako i napraviti, svi nazad zajedno u Berlin. U Berlinu smo brat i ja od ravnatelja osnovne škole dobili zadatak da za pola godine naučimo njemački jezik, ne tak da ga pišemo ali moramo govoriti. I to smo i uspjeli i brat i ja i krenuli smo u Grundschule u Berlinu, na Weddingu. Tako sam ja od dvanaeste godine ovdje školovana. Izučila sam za frizerke na kraju, 1981. se udala, rodila dvoje djece pa s malom djecom posao frizerke nije baš funkcionirao. Dobila sam otkaz i odmah drugi dan dobila posao u BMW u. Tamo sam ostala i do danas, dakle 31 godinu. Tamo sam najprije radila na pripremi doručka, pa na traci, na montaži. Pošto sam bila uvijek komunikativna i angažirana, svi su me zavoljeli i jedan kolega koji je izabran u Betriebsrat, povukao je i mene i od tada sam već 14 godina tu aktivna. Posebno sam zadužena za osobe sa invaliditetom. Brinemo o radnicima i njihovim problemima, od privatnih problema do problema struke, mi smo u sredini, između poslodavca i radnika. Mi dajemo primjedbe i prijedloge, pratimo prava radnika i štitimo ih. Imam dosta posla, BMW ima oko 2900 ljudi, i tamo radi i oko šezdestak Hrvata o kojima isto tako brinem.
Od kad si u Hrvatskoj zajednici?-
To ni sama ne znam. Bila sam još dok je Zajednica bila u “Antene”, bila sam član ali ne tako aktivna. Bila sam nekad na zabavama ali ne redovito. Onda se Ivan Salopek, koji je isto tako radio u BMW-u jače angažirao i povukao i mene. Najprije je suprug bio dopredsjednik, onda sam ja bila dopredsjednica s kad je Damir Kozarić bio predsjednik a onda isto tako i kad je predsjednik bio Ivan Salopek i evo sad sam tu kao predsjednica.
Što Te je ponukalo primiti se toga, situacija je bila dosta napeta?
–Kod mene se promijenilo dosta toga privatno. Imala sam prije obaveze s majkom a to se sad smirilo. A najviše me pogodilo i povuklo to kad smo imali tu pat situaciju, bilo je tu dosta starijih članova i kad sam vidjela njihove suze u očima onda sam si rekla:- Pa zar je sad to stvarno tako da se bude zatvorilo, nakon trideset godina postojanja i slavlja obljetnice pa te iste godine da zatvorimo. Onda sam rekla: – Ok, probat ću, ako ne ide, zatvoriti ćemo prije ili kasnije ali ako ima još snage i volje, onda da probamo. Uspjela sam okupiti tim, razgovarala sam i s folklorašima, rekla sam im: – Ljudi moji, ako ništa ne napravimo nema ni folklora pa niti čega drugoga. Onda sam izmolila Nadu, pa Stjepama, onda Ivana. Poduzela sam pravu kampanju. Rekli su mi svi, pomoći ćemo svi, bit ćemo uz tebe. evo vidite i sad koliko ima ljudi, ne bojim se. Naravno da će biti i teških dana, kad se svi spremaju kući naravno da je knap tko će raditi, ali ja se ipak nadam da ćemo uspjeti. Evo vidite, imam tim, pouzdane ljude, imam one kod kojih mogu uvijek reći: -Pomozite mi.
O aktivnostima i planovima?
-I naši kartaši su dobrodošli, tu su svaki petak, neka ih. Sad smo upjeli otvoriti i stolni tenis i to dvije večeri, srijedom i četvrtkom, dvije grupe već od po deset ljudi, neki su se već i učlanili u Zajednicu. Trenutno imamo jedan stol za stolni tenis i rekli su ako se bude dobro nastavilo, nabavit će još jedan stol.
Imamo puno planova hoće li se sve ostvariti ne znam. Upravni odbor je rekao: – Hoćemo raditi i nešto novo, otvoreni smo za sve. Tko god hoće doći kod nas, drage volje. Ja sam samo predsjednica ali to nije samo moje, to je naša zajednica, hoću da takav utisak imaju svi članovi, da se osjećaju ovdje kao kod kuće ali i da tako rade i pomognu. Kod nas može slaviti tko želi, ako je član ima i popust. U naš rad se svatko može uključiti, svi su dobrodošli.
Imamo dobre fešte. Nadam se da će tako i dalje ići. Trenutno dobro stojimo i financijski, imamo i novih, mlađih članova, nadam se dolasku i još mlađih.
Kakva su očekivanja nakon razgovora s predstojnicom Ureda za Hrvate izvan domovine?
– Očekujemo puno, očekujemo kako od Berlina, tako i od Zagreba, pa od Hrvata koji su ovdje. Predsjednik Kongresa, Danijel Lučić je rekao da će doći vidjeti prostorije, da će pomoći. Ured za Hrvate izvan Hrvatske želi finacirati jedan projekt. Prijavit ćemo projekt. Imamo ideja, primjerice projekt mali folklort, knjižnica, kazalište, ne samo da radimo i preživljavamo nego da se dogodi i nešto kulturnoga, Spremni smo na to. Bili smo na Đakovačkim vezovima, sad možemo na Vinkovačke jeseni ili i negdje dalje. Ne možemo samo raditi da preživljavamao, trebamo pomoć od Berlina ali i od hrvatske države.
Suradnja s drugima?
– S drugim društvima isto tako rado surađujemo. Drago nam je da su nam Brođani špendirali ozvučenje. Hvala im! U utorak imamo okrugli stol, pozvali smo predstavnike društava da se predstavimo, upoznamo. Želimo da i oni dolaze kod nas, da koriste naše prostorije, neka pripreme sastanak ovdje, neka uživaju zajedno s nama. Ne želimo niti da netko nekog iskorištava, želimo partnerski odnos. Nas politika nikad nije zanimala. Ovdje su uvijek dolazili ljudi željni domovie i hrvatske riječi, glazbe i kulture. Po prvi puta smo jučer ovdje u Zajednici imali i uskršnje druženje.
Što slijedi uskoro?
– 25. travnja je Slavonska zabava, svira Stari kamen, ulaznica je 10 eura, folklor će nastupiti i bit će lijepo. Naš folklor će nastupiti i na Prager Platzu. To je 29., 30. i 31. 05. veli nam Mira Kiš.
I za kraj, smeta li Te što Te ljudi zovu Kolinda? I što Ti je pri nedavnom susretu rekla hrvatska predsjednica?
– Naravno, ne smeta! Meni je susret bio super. Fantastično! Predsjednica je stvarno jedna vrlo srdačna i topla žena. Oduševljena sam. A i predsjednica je bila zadovoljna. Rekla je da se mi žene trebamo držati zajedno, i da radim, da se ne dam, da se ne predajem, da izdržim.
–