tekst i foto: Marijana Šundov
Ozalj/28.ožujka 2015./ Svoje razgledanje Starog grada nastavljam posjetom Zavičajnom muzeju Ozlja.
Same prostorije visokih stropova i prozora sa kojih se pruža zadivljujući pogled na susjedne stare građevine i netaknutu prirodu zarobljava posjetitelja u davno prošlom vremenu.
Mislim kako su sigurno ista ova šumovita brda i kameni zid gledali Katarina Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Bili su poznati pjesnici, zaštitnici umjetnosti te tako tvorci Ozaljskog kulturnog kruga. Voljeli su glagoljicu.
Upravo ovdje u miru Starog grada Katarina Zrinski napisala je svoj molitvenik „ Putni tovaruš“ ili „Prijatelj na putu“. Katarina je tako bila jedna od prvih žena u banskoj Hrvatskoj koja je prevodila tekstove i sama pisala.
„Putni tovaruš“ original iz 1661. čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Upravo kao svaka knjiga ili pisani tekst svjedoči o svome tvorcu – njegovim mislima i osjećajima koji su preneseni na papir.
Tako je i molitvenik materijalno svjedočanstvo o ženi koja je usprkos visokom rodu bila povezana sa teškoćama svakodnevnog života, voljela domovinu i smatrala kako čovjeku uz kruh i vodu treba duhovna hrana.
Muzej svojim postavom svjedoči o burnoj povijesti obitelji Zrinskih i Frankopana – preko prikaza obiteljskih stabala, zbirke srednjovjekovnog oružja i dokumenta, fotografija i knjiga.
Zamišljam tu jedinstvenu, hrabru ženu Katarinu Zrinski, suprugu i sestru junaka. Ne samo da je podržavala svoga muža Petra Zrinskog i brata Frana Krstu Frankopana u njihovim naporima protiv centralističke politike habsburškog dvora, nego je u vrijeme trajanja te borbe u povijesti poznate kao Zrinsko-frankopanska urota, obavljala povjerljive misije. Spisi nekih suvremenika, nastali nakon gušenja urote, prikazuju upravo nju kao njenog začetnika i pokretača. Održavala je diplomatske veze s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i predstavnicima poljskoga dvora. Prilikom istrage svu krivnju preuzela je na sebe.
Noć uoči pogubljena u 7 sati navečer njezin suprug Petar Zrinski piše joj dirljivo pismo koje počinje riječima „ Moje drago srce“, pismo koje ona nikad nije dobila i koje je vrlo brzo prevedeno na svjetske jezike. Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke nadbiskupije.
Gledam zidine dvorca, ono što je preostalo od oružja, posuda, namještaja poslije sustavne pljačke i zatiranja od strane bečkog dvora svega što je bilo povezano sa Zrinskim i Frankopanima. Suvremenik mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”
Nameću mi se usporedbe sa nekim drugim dvorcima i kneževskim kućama diljem Zapadne Europe koje još stoje opremljene i očuvane i svjedoče o moći i bogatstvu.
„Neka“, mislim, „ i dalje stoji Stari grad, njegove kule, knjige, pisma“.
I ovo što je preostalo svjedočanstvo je jednog vremena i hrabrih ljudi koji su se trudili biti gospodari svoje sudbine. A, više od svega živi nadahnuće jer doista kako vele stihovi posljednjeg Frankopana „ Navik on živi ki zgine pošteno.“