piše: Nela Stipančić Radonić
U životu ljudskom nađe se baš svega, kao u dućanu prepunom mješovite robe, od deterdženta, kave, zdjela i tanjura, igračaka, do prugastih mornarskih majica i tko zna još sve čega. A većina robe se uopće niti ne vidi, jer je zatrpana nekom drugom i sve tako. Jedno na drugom.
Ima tu zapravo toliko svega i svačega da nitko od nas ne bi lako uspio odgovoriti na pitanje: – “Zašto? ili “Čemu sve to”?
Najčešći odgovor bi vjerojatno bio: – “Neka se nađe!, ili možda, “Nemam pojma!”
Tako to otprilike izgleda, kada sebi jednom ipak postavimo ovo pitanje i k tomu još pokušamo i odgovoriti na njega.
Eto, mene je pogodio u glavu baš jedan od takvih dana. Iznenada. Još bi možda i bilo lako da nije vani ova nesnošljiva vrućina pa bi se moglo na vrijeme uteći od ovakvih pitanja, ali kuda kada na prozoru tuče skoro četrdeset stupnjeva. I sve se cijedi s mene. Pa i svako suvislo razmišljanje. Reklo bi se, iako možda još i radi, mozak postaje sve mekši, poput sladoleda. Topi se. I nije više nizašto.
Ali, što ako je baš sada voda došla do grla? Što, ako je situacija takva da se pošto-poto mora napraviti nekakva selekcija prije puta na godišnji odmor, jer, ne ide se baš svaki mjesec na malo dulje … treba iskoristiti priliku …ne smije se zaboraviti na onu ideju odranije …šteta je da propadne …možda bi to nekom koristilo …šteta je bacati …trebat će nam jednom ...
I tako, ja cijelu godinu skupljam sve što zapazim. Svakoj stvari pronađem razlog postojanju ili nekakvo glupavo opravdanje.
Ali, kada se malo bolje zagledam, najviše od svega je ipak na hrpi, knjiga, časopisa i cipela.
E sada se upravo pitam, zašto baš to troje? Jer, zaboga, njih ima toliko da sam s njima sve zatrpala. I više ne mogu. Tražim pomoć.
A ne, ne, nikada ne poklanjam knjige. Trebat će mi. Časopise mogu, ali sumnjam da koga zanimaju. Samo ih je meni žao bacati (ipak se netko potrudio da ih napiše).
I na kraju, cipele!??
Naime, ovdje sam cijelo jutro smišljala kakvo-takvo opravdanje i ništa mi nije palo na pamet. Uzalud vrijeme gubiti. Jedino objašnjenje koje sam uspjela smisliti je taj što sam žena. Nema drugog, moram priznati.
Kada ih kupujem, sigurna sam da mi baš takve trebaju. Kada ih donesem doma, ne znam više kamo bih s njima.
Ovo sve sam napisala samo u namjeri da mi se više jednom zgade. Jer, oprostite, ne može čovjek na ovoj vrućini više ni samog sebe trpjeti. A kamoli sa svim tim cipelama posvuda, od ormarića, ormara, ispod kreveta pa do kutijetina u podrumu.
I dosta više vlastitog odgovora: “ Pa desi se svakome!”. To me više ne zanima.
I zato sada najozbiljnije poručujem sebi: “Izvoli se ti promijeniti ili ti se ja ne vraćam s godišnjeg”.
Sad samo da vidim, što će biti nakon povratka.
Ili cipele ili ja!?