Vozim po prašnjavom poljskom putu slavonske ravnice. Slijedim prijatelja Krunu u crvenom Polu ispred mene. Krunin auto diže oblak prašine, pa moram držati distancu. Ustvari slijedim oblak prašine, a vidljivost je zbog toga dosta umanjena.
Kruno dobro poznaje taj kraj što nije čudo, jer tu je rođen. A mjesto koje nam je zajednički cilj je mjesto na kojemu su Krunini preci stoljećima živjeli. To je mjesto jedna od bezbroj greda u Slavoniji. A greda opet znači da to mjesto i za najvećih poplava ostane na suhom.
Nije to prostim okom vidljivo. Tek podatak da tlo na tome mjestu ima istu nadmorsku visinu kao vrh tornja na crkvi u Oprisavcima opravdava u ovom slučaju dodatak pridjeva …gore. I naziv Babina Greda, kojega nosi jedno veliko slavonsko selo.
O tome razmišljam dok slijedim oblak prašine pred sobom.
Iz razmišljanja me trgnu neuobičajena silueta. Izronio iz oblaka od prašine čudan lik sa gotovo biblijskom siluetom. Primjetih u blizini i stado ovaca.
Stigosmo na odredište …upoznajem se sa Kruninim prijateljima i znancima, kojih je bezbroj. Slavlje je posebne vrste, puno zanimljivih susreta, puno novoga i želi biti upoznato.
Međutim …lik koji se pojavio iz oblaka prašine ne izlazi mi iz glave.
Krunin brat Danko zna nešto o njemu, ali ja sam znatiželjan …želio bih saznati više. Molim Danka da me upozna s njim …što ovaj učini brlo rado.
Danko me do njega odvezao svojim terencem …upoznao i vratio se gostima. Ja ću nazad pješice …nije daleko.
Pitam ga za ime.
-Iz koje stvarnosti? Upita me.
-Izaberi koju hoćeš! Samo mi pojasni zašto živiš tu …koliko dugo živiš tu …odakle si…?
-Ja sam ti ovdje pao iz aviona. Pao sam na stog sijena pa sam ostao živ, ali sam djelomično izgubio pamćenje, pa ne znam kako se zovem, niti odakle sam. Izgubio sam djelomično i identitet. Znam samo da sam bio na putu zbog neke vrlo važne stvari …koje stvari ne znam, a ne znam ni za koju državu.
-Pa to nije problem! To se zna po jeziku kojega govoriš. Govoriš li njemački …možda si iz Njemačke?
Moj sugovornik nastavlja razgovor na solidnom njemačkom:
– Ne koristi to puno. Govorim više jezika …njemački, francuski, engleski… a to može značiti da sam iz puno država.
-Možda si Hrvat!? Odlično govoriš hrvatski!
-A to su me ovce naučile. Čuvam ovce nekome čovjeku iz sela. On me hrani i odijeva. To traje već pet godina. Ne znam zašto još nisu poslali avion po mene. Možda ne znaju mjesto na kojemu sam ispao!? Šta ti misliš?
-Ma znaš ova tvoja stvarnost mi se baš ne sviđa …da čujemo drugu!
-Nema problema! Moje pravo ime je DDHH. Jesi zapisao? To je skraćenica od doktor dok holi holidej. Ja sam stomatolog. Imam kvarne zube, jer ih nisam uspio popraviti. Imam puno posla pa nisam stigao. A ja sam ti brat od onoga čuvenog revolveraša doka holideja. Mi smo blizanci …ne jednojajčani… Ja sam bio brži od njega, a njega stalno grizlo to, pa me pozvao na dvoboj.
-Pa što se nisi odazvao?
-Pa ne mogu ubiti brata …još blizanca.
Zvuči logično, ali mi se nekako vremenski ne uklapa, kažem mu to…
-Nema problema! A kako ti se dopada ovo…
…ja sam ti porijeklom iz Južne Amerike …ne, ne …napiši Sjeverne! Jesi li napisao …nisi …ajd dobro kad ne vjeruješ! Ti ustvari uopće nemaš sposobnosti prepoznati moje stvarnosti.
-Pa dobro reci mi u kojoj sada trenutno živiš?
-Sve odjednom! Istovremeno živim sve stvarnosti!
Dok razgovaramo od Matančeve kolebe dopire pjesma. Lijepa slavonska pjesma. Nije čudo svi su glazbeno obrazovani, svirači su tu…
DDHH pozorno sluša. U jednom trenutku priključi se pjesmi, pazeći strogo da upadne na vrijeme. Ugodan, lijep, školovan… tenor.
-A znaju Seletkovići zapjevat. Volim ja kad se oni sastanu …onda se i ja napjevam.
-Pa zašto ne odeš tamo i ne pjevaš s njima zajedno?
-Pa nisam ja Slavonac! Rekao sam ti da sam ja sa divljeg zapada. Mogao bi me čuti moj brat dok holidej, pa bi me mogao ubiti.
-Istina …mogao bi!
-Ali ja se sakrijem među ovce kad on naiđe.
-Imaš li OIB i JMBG?
-Nemam! Mene su oslobodili od toga. Kažu ne treba mi u polju. Ovo ti je neutralna zona i pod kontrolom je UNPROFORA, pa onda ne treba JMBG. A ni ovce nemaju.
-Idem ja DDHH, žao mi je da nismo uspjeli razgovarati!
-Ostani još pet minuta …molim te! Vidi ti se po očima da si dobar čovjek. Nisam ja kriv što imam toliko stvarnosti, pa ti ne znaš što ćeš s njima. Hoćeš li …ako budeš pisao o meni, pisati na računalu?
-Pa hoću, ali sumnjam da ću bilo šta pisati …nisi mi ništa rekao.
– rekao sam ti ja puno, ali ti nemaš program za otvoriti to, pa ne razmiješ. Koji sustav koristiš?
-Windows, ali mislim da nije stvar u pogonskom sustavu.
-Linux je bolji za tebe! Kompletniji je! Ali imaš pravo! Nije stvar u sustavu nego u shvaćanju života. –Ti imaš previše na hard disku što ti unaprijed određuje kakve ćeš poglede na život imati, a kod mene je sve izbrisano i spremno za bezbroj novih neuobičajenih opcija.
Rastadoh se od DDHH. Pobudio je moju znatiželju preko mjere, a nije dopustio ni mrvicu pristupa njegovim stvarnostima.
Drugi dan mi prijatelj Šima Đamić unese malo svijetla u priču.
-DDHH je ustvari S. D. …vrhunski stručnjak za informatiku, načitan i široko obrazovan. Jednoga dana napustio je bez riječi pojašnjenja dotadašnji život i napustio ono što mi shvaćamo pod izrazom civilizacija. Živi u svome svijetu, za kojeg tvrdi da je otvoren svakome. Pukao čovjek!
U njegov svijet …usprkos širom otvorenih vrata …ja nisam uspio ni zaviriti, jer za ulazak u njega moraš imati specijalni program …a ja ga nemam.
DDHH ga ima.
Eremit (starogrčki) – Pustinjak, usamljenik, asket, čovjek koji se isklučio iz svakog oblika društvenog života.