U GOSTIMA KOD MOJIH

  Priča koja se ponavlja od Uskrsa do Uskrsa …

piše: Nela Stipančić Radonić
Svaki posjet kući je priča za sebe, povratak u prošlost,  mladost i djetinjstvo. Ali ne i rodni grad. On je ostao sam. Bez nas. Tamo daleko. Zato se svakog Uskrsa vraćam onom drugom, u kojem žive moji roditelji. I tamo sam  samo gost.

Biti u gostima kod mojih je stara priča. Malo je izbjeglica iz Bosne imalo zadnju kap sreće u moru nesreće i uspjelo izvršiti onu famoznu zamjenu kuća. Naravno, nakon dugih godina traženja i čekanja …

U jednoj takvoj  žive i moji.

Dođoh u posjet i ovog Uskrsa. Radost i veselje. I tuga. Uvijek ima red jednog i drugog, kao po nekom pravilu, a svi se pravimo da ne vidimo red onog tužnog. Kao neobičnu ili gorku kremu u torti, koja nije posve uspjela  pa pažljivo da domaćica ne vidi mičemo vilicom onaj dio koji nam se ne sviđa, a drugi smažemo do kraja. I kažemo uz osmijeh da je izvrsno, ali nam ne stane više ni zalogaj …

Tako se ponašaju svi u gostima, zar ne?

Ali, kakav sam ja pak gost u kući mojih roditelja, začudi se svatko komu to kažem. Zato i šutim. Uglavnom.

Mogu li se opisati i zapisati svi ti osjećaji koji krenu s mislima i slike pred očima samo na spomen vlastitog doma?

Ja ih imam tisuće svuda razasutih oko sebe…na svakom koraku, u svakom pokretu, ali se pravim da ih ne vidim. I tako živim  godinama. Ponekad se i sama zapetljam u njih kao u kakvu ribarevu mrežu i pitam se, pogotovo noću, kada sve utihne, kada mogu čuti samo svoje disanje i misli koje su glasnije i od tišine:

–  Gdje sam sada? U kojoj zemlji, kojem stanu, kući? Jesam li tek došla ili sam već dugo tu? Ostajem li duže ili odlazim uskoro, za koju godinu?

Nemam pojma. Sve i pod prijetnjom smrću, ne bih znala ništa reći … Samo tišina u sobi mi se ceri, kao pobjednica. Ona poznaje jako dobro ova moja pitanja. Kao i mene. Tišina i ja smo najbolje prijateljice postale s godinama. Možda odmah početkom rata, kada sam ja ostala u Zagrebu, a oni sami u našoj kući u Bosni. Sjećam se zadnje slike, koju sam spazila iz autobusa na ulazu u grad, čije ime je bilo prekriženo, a umjesto toga pisalo je crnim ćirilićnim slovima – ovo je Srbija ...

Kamo god krenem tišina me prati. I slike. Doista nikad nisam sama.

Na novom pragu radost i veselje, kao i svaki put pri mom dolasku. U jednom kratkom momentu, kada sve stvari, sjećanja i pitanja zbacim sa sebe, gledajući i slušajući moje roditelje, osjećam se kao u svojoj kući. Ali onda nakon radosti i veselja nastanu dugi sati u kojima priča tiho zapinje, koleba se, sprema i oblači dugo svoju svečanu haljinu, ali nikako da uđe unutra, sjedne za stol i druži se s nama. Kao da više voli stajati vani pred vratima. Možda mi se samo čini, ali imam svaki put dojam da  nekoga još čeka.  Zakašnjelog gosta? Poznanika? Prijatelja? Koga?

U ulici ne poznajem nikog, niti u cijelom gradu, osim dvije, tri osobe pa se pitam, koga ona tako uporno oduvijek čeka dok mi unutra nazdravljamo jedni drugima i veselimo se trenutku,  borama na licu, zdravlju koje još dobro služi, mirisu domaće juhe, pečenja, suncu u našim pogledima …

Tako je malo potrebno riječi za opisati sreću.

A tugu?

Ni traga oblacima ni kiši. Ni traga oluji i nevremenu. Iz kuće je uvijek pogled lijep, ali ja ne izlazim van. Nemam se s kim susresti. Nemam komu reći da sam upravo stigla i pohvaliti nečiji vrt, kuću, frizuru …, nešto poznato.

Nemam s kim sjesti i pričati o prohujalim danima, godinama, decenijama …

Nemam s kim podijeliti tiho sustizanje godina za petama i nasmijati se blesavim komentarima. Ali iz poznatih usta. Istih onih s kojima sam dijelila klupu u školi, išla na izlet, šaputala o prvim simpatijama …

Samo je jedno djetinjstvo. Svatko ga čuva brižno duboko u svom srcu. Sjećanje na njega je jedino što ne blijedi s godinama.

Već je djetinjstvo dio povijesti društva, čitam u veoma zanimljivoj i krasnoj knjizi pisca i profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu, Viktora Žmegača, u čijem rodnom gradu redovito odsjedam od Uskrsa do Uskrsa. Sjećam se njegova imena još od studentskih dana.

Nije bilo nimalo lako mojim kolegicama na germanistici položiti Žmegača. A ja? Da sam barem i u jednom momentu pomislila da će i meni prije zatrebati taj jezik, umjesto druga dva koja sam studirala…Lakše bi bilo tada, u mladosti, nego sada počinjati opet nešto novo učiti …

I da, slažem se s njim u pogledu  djetinjstva. Ali, unaprijed znam da tu povijest ja neću nikada ispisati.

Za to bi mi trebalo puno više hrabrosti od svih ovih posjeta u zadnjih dvadesetak godina, otkako samo putujem u goste, umjesto doma.