piše: Stjepan Poljaković
U neka prošla vremena živjeli u jednom selu na domak grada mladić i djevojka. Živjeli upoznali i zaljubili se …
On siromašni zidarski naučnik a ona najmlađa kći bogatog seljaka. No, taj dotični odlučio je ne protiviti se njihovome braku, naprotiv, ponudio je budućemu zetu mogućnost da zaradi.
Jednoga dana pozvao je zeta i kćer i ispričao im svoj davni san. „Djeco moja“, rekao im je, „ Kada sam imao nekih 5 godina moj
me otac poveo sa sobom u grad u goste kod bogatog odvjetnika. Slika njegove kuće mi je i dan danas pred očima i sada kada sam stekao puno novaca i kada znam da će moji sinovi nastaviti posao na imanju, htio bih da si u gradu sagradim takvu kuću. Zete, tebi povjeravam sve poslove, ja ću ti reći što točno želim a ti napravi predračun i kaži koliko to košta“.
Zet se dao na posao, napravio je nacrt po tastovoj želji, izračunao je koliko bi to okvirno koštalo i za nešto manje od mjesec dana počeo je sa zidanjem.
Shvativši da uživa tastovo povjerenje zet je počeo s mudrovanjem ... Zašto bi temelji bili baš toliko duboki i široki? Zašto bi armatura biti od najdeblje žice kad je dovoljno dobra i ona tanja? I tako po redu …
Računica je bila jasna: malo jeftiniji materijal, više novaca za njega. A tast je star i neće živjeti toliko dugo da dočeka prve kvarove. Isto to je napravio i sa stolarijom, keramikom …
Tast je s vremena na vrijeme dolazio da vidi kako stvari napreduju. Zet ga je vodio po gradilištu i sve mu potanko objašnjavao, sve je bilo baš onako kako si je on zamislio.
Ni mjesec dana pred svadbu kuća je bila pod krovom, sjajna, nova, uglancana, i onakvog oblika kakvog ju je tast zamislio.
Došao je i dan svadbe. Zet sav sretan jer je zaradio dovoljno da se i on može pokazati kao netko tko ima, ženi kćer bogatog i naivnog seljaka, tko zna kakva ga još sreča ćeka. I dok je on tako gruntao i veselo plesao sa svojom dragom, tast se ustao i zamolio za tišinu.
Svi su gosti zastali i s pažnjom poslušali što je tast imao za reći.
„Draga djeco, draga kćeri i zete, došlo je vrijeme da vam ja kao otac uručim dar. Od dana kada sam shvatio da se stvarno volite i želite živjeti zajedno do groba, moja najveća briga bila je vaš dom. Zato sam ti zete i povjerio izgradnju moje kuće iz snova vjerujući da ćeš ju zidati kao za sebe. Moja je želja da u toj kući živite vas dvoje, vaša djeca i pokoljenja iza vas, jer vama želim samo ono što je najbolje.“
Prišao je kćeri i zetu i predao im ključ.
Ja sam ovu priču čuo prije 20 i kusur godina i preslikao je u svoj i naš život. Naš stvoritelj dao nam je naš život, naše tijelo, ključeve našeg života. Dao nam je i nacrt, svoje Sveto Pismo. Dao nam je i savjetnika, Duha Svetog. Osigurao nam je sve što nam je potrebno ako i ukoliko to vjerom primimo.
Ponekad nam se čini da smo sami, da Onaj gore ne prati “stanje na terenu” pa se zaigramo, mislimo da smo pametniji.
Ali, u dan konačnog obračuna shvatit ćemo da smo bili krojači svoje sreće i da će konačna nagrada ovisiti o tome što smo napravili sa svojim životom.