piše: Stjepan Poljaković
Providnost je htjela da pisanje na portalu u zadnjih gotovo godinu dana zamijenim za pisanje poruka, pisama; onima do kojih mogu doprijeti i kojima su te riječi bile potrebne. Između dva uha mi odzvanja misao mojih „škarica“: „Stipa ne filozofiraj“.
Iz svega doživljenoga zaključih, željni smo okrepljujuće riječi.
Jedan od meni najmilijih Biblijskih stihova krije se u knjizi propovjednikovoj.
„Baci kruh svoj na vodu i naći ćeš ga poslije mnogo vremena.“
Ja se i danas hranim jednim govorom meni posvećenim. Zaključih poslije onoga što tada čuh da misleći ljudi žele čuti pravu riječ u pravo vrijeme. Misleći ljudi propitkuju sebe, raspituju se kod onih do čijeg mišljenja drže i zahvalni su kada im se ako ništa više, u danom trenutku uputi riječ.
Kruh na vodi iz citiranoga stiha je po meni riječ, kruh kao kruh bi se na vodi otopio ali riječ pluta, teče i ne jednom dogodilo nam se da nam se vrati.
U uskršnje vrijeme doživjeh upravo takvo iskustvo. Osobe koje sam kroz život ohrabrivao ohrabriše mene u trenutcima kada mi je to bilo potrebnije od kruha.
Misleći ljudi iz mog okruženja imaju srca, stalo im je do dobra bližnjih. Njihova dobrota i uspjesi iritiraju one koji traže izgovor za vlastitu inertnost, zlobu, površnost. Površni idu linijom manjeg otpora ne pitaju se od kud mislečima tolika svjetlost, energija? Umjesto da podrže druge u svijetljenju traže manu na istima.
Omiljeni sport na našim meridijanima, podmetanje klipova i ona čuvena: „Ma da nema interesa ne bi…“
Ma koliko mi to željeli, ma s koliko srca pristupali svakoj osobi i preuzetim obavezama bivamo ranjeni. Ako ne možemo utjecati na okolnosti možemo se za iste prirediti. Možemo pružiti ruku i riječ onima do kojih nam je stalo.
Svjedoci smo paradoksa, na papiru, portalima, u eteru osjeća se glad za raznim oblicima dobrote a u praksi svjedočimo propitkivanju namjera onih koji se trude oko opisanog i toliko željenog dobra.
Dokle god si postavljamo pitanja, dok se propitkujemo znači da imamo i razum i savjest, živi smo i (su)osjećamo. Hvala Bogu za misli i riječi koje nas dižu, koje nas drže. Hvala za zajedništvo u riječi.
Živjele riječi i svi rječiti.