PJESNIK I MORE
piše: Roko Dobra
Ovim dolje svojim sonetom („Pjesnik i more“), kojega sam napisao i posvetio značajnu pjesniku i nagrađivanu prozaiku Ivici Smolecu još prije nekoliko godina, pozdravio bih njegov dolazak na ovaj portal, a za kojega u svojoj pristupnoj riječi reče da je „zanimljiv i kvalitetan“,
Naime, svestrana književnika i plemenita čovjeka Ivicu Smoleca imao sam čast „upoznati“ na virovitičkom forumu, a na kojemu smo postavljali svoju, ali i poeziju nama dragih pjesnika.
Usto smo komentirali i sebe i druge, uz uvažavanje međusobnih odnosa i literarnih ostvarenja. Naravno, katkad se u pitanju nekih stavova i promišljanja nismo uspijevali u detalj složiti, ali nas je to, rekao bih, više zbližavalo negoli udaljavalo, a o čemu svjedoče i ona neka kasnija događanja među nama, no, posebno nastavak naših druženja i suradnje na siteu „Poezija – Ivica i prijatelji“, a i drugdje. Uz to smo nastavili komunicirati i putem mailova.
Posebno mi je pak drago da smo se nas dvojica sa svojim pjesničkim uradcima našli u istim značajnim edicijama, kao što su: knjiga pjesama hrvatskih pjesnika, posvećenima Svetom Franji „Hvaljen budi, Gospodine moj“ i Antologija pjesama o moru „More Mora“ čestite i značajne književnice Ane Horvat.
A evo i soneta, kojega sam, sudeći po nadnevku, izuzetno štovanom Ivici, inače uvaženom mi kolegi po peru, ustvari, napisao i posvetio 2008. godine – godine našega, kako rekoh, druženja i suradnje u njegovoj rubrici „Poezija za srce i dušu“ na već spomenutu virovitičkom forumu:
Pjesniku Ivici Smolecu
Roko Dobra
pjesniče, ne dvojim, i ti si sâm more,
u tebi se ono i smije i plače;
u tebi i njemu valovi mrmore,
od jednog i drugog biseri privlače …
more se zanese svojom lijepom slikom
kad se grimiz zlatni na nj u večer prospe,
a ti se, nalik mu, sav opiješ likom
izišle iz pjene božanstvene gospe.
more neće naći tko ga samo sniva,
more s tobom spava i s tobom se budi;
poklonik je zvijezda, u tebi prebiva
gdje svjetlom dubinā, razgaljenih grudi,
izaziva vrijeme koje se snebiva
da ste òno i ti posve istih ćudi.
(Zadar, 08. 08. 2008.)
Dragi mi kolega Ivice, u pjesmi nezaboravna pjesnika Josipa Pupačića* NE MOŽE SE RASTATI OD MENE, pjesmi punoj simbolike i značenja, i na ovom portalu objavljenoj, a s poentom u ovim joj zadnjim stihovima: „ … Ali, čovjek je / neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se / rastati od sebe.“ A ja bih rekao – ne samo od sebe, nego i od drugih, posebno pak od poštovanih i vrlih mu prijateljâ, pa i onih s virtuale. Evo, ni nas dvojica nismo uspjeli uteći sudbini, a na koju si ukazao konstatacijom da nas opet isprepleće. Zapravo, ne čini mi… Read more »
Dragi prijatelju Roko, eto, sudbine nam se opet isprepliću. Jako mi je bilo drago kad sam te našao ovdje.
Nadam se da si pročitao moj pozdrav u komentaru jednog od prije ovdje predstavljenih tvojih soneta.
Eto, čitanje svakog tvog soneta je praznik za dušu, nastavi i podaj nam ih još mnogo!