NA REGIONALNOM PUTU KROZ BOSNU

piše: Nela Stipančić Radonić
Većina nas koji živimo u inozemstvu najradije putuje na godišnje odmore u pravcu domovine i tada se rado prepušta onim dugo planiranim i često još prije toga dugo sanjanim putovanjima.

Čak i onda, kada svi vremenski pokazatelji uporno govore da se klima promijenila i da putovanja “u srcu sezone” postaju iz godine u godinu sve napornija. Poput kakve naporne ekspedicije, i to samo za one najizdržljivije.

No, u pojedinim slučajevima, naprosto nema pomoći pa tako ni za supruga i mene. Unatoč ovim vremenskim promjenama uputismo se upravo ljetos prema nekim bližim, ali i daljim odredištima pa tako i na jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.

Jer, provesti cijeli odmor na Jadranu, ipak nije jedini cilj i smisao  naših odmora, barem kada su u pitanju neke zrelije godine.

Kada se već putuje tako rijetko i daleko, preko devet sati, onda treba iskoristiti  priliku za dobro sve isplanirati i što više toga posjetiti, ne samo od točke A do točke B, već obavezno stići i do točke C (ma gdje bila) i, ovisno o vremenu i mogućnostima, ubaciti u tu rutu još barem točku D …

Ne znam za druge, ali meni su puno draži aktivni odmori, umjesto slaganja jela i pića u želudcu, dok “iskoristivost” ostalih organa sada ne bih niti potezala. Dobro, mnogi se opskrbljuju i s dobrom literaturom i tako “putuju”, ali za ovakve poput mene, koji se i sami bave pisanjem, to nije nikako najidealnija opcija.

Treba s vremena na vrijeme dušu nahraniti vlastitim očima, a ne nečijim tuđim, kao što i oči treba napojiti s drugih izvora, a ne uvijek istih. Moć imaginacije i duha ne može baš isto uspijevati u svakom vrtu, a na ovom svijetu postoje doista mnogobrojniji vrtovi. Na žalost, neke treba i izbjegavati. A one lijepe treba najprije otkriti. I onda u njima uživati. Samo, u tom poslu, ne možemo računati previše na pomoć drugih, već na sebe same.

Upravo za jednim ovakvim posebnim, drugačijim od drugih vrtova za dušu, posegnule su najprije moje misli, a za njima i tijelo.

I tako, upadosmo ljetos negdje sredinom našeg odmora u još jedan od brojnih vrelih kolovoških dana, u kojem putnicima na putu više nikakv klima uređaj ne pomaže, ukoliko su ostali predugo zarobljeni u svojim automobilima. Tek tada su mi glavom prošle prve, ali sitne sumnje i prigovori samoj sebi, što me znatiželja uvijek odvede dalje nego što to tijelo može pratiti, ali ostadoše, na sreću, dosta prigušeni i usamljeni, jer, koliko god bilo nepodnošljivo vruće, radoznalost me držala dovoljno budnom.

Ipak, negdje nakon onih još, kako-tako podnošnjivih kilometara vožnje, negdje iz pravca Međugorja, dok se s naše lijeve strane u daljini promaljao Mostar u jedno subotnje poslijepodne, pogled nam je postao iznenada sve težim i maglovitijim zbog čudnog vala topline, koji se samo sručio na nas i prigušio dah. Kao da nam je zasjeo posred glave ogroman teret, pun izmaglice, tako da nam je umor polako poigravao već u očima, usred bijela dana.

Tu je nastala prava jurnjava, stiskao se gas nemilice, ali nevidljive ruke dugo su pak stiskale naša grla. Čudan osjećaj bespomoćnosti i malaksalosti. Kao da smo iznenada dobili vrućicu pa nas i oči već počele sve jače peći.

Možda je to jedan od razloga, što ne zastadosmo niti zbog pogleda, niti zbog mosta, a niti zbog mog simpatičnog prijatelja (s Facebooka) da ovjekovječimo koju fotografiju na tom mjestu.

Jedva mi samo kroz glavu prođoše poznati podaci od ranije, kako je tamo od najstarijih vremena prolazio put koji je povezivao sjeveroistočne predjele Humske zemlje s onima na zapadnoj strani rijeke Neretve, kojim su se najčešće služili trgovci i vozili svoju robu s lijeve strane Neretve na desnu stranu. A da bi uopće prešli rijeku trebao im je most na ušću Radobolje u Neretvu, kojeg je pak netko čuvao, pomagao im u prijelazu te ubirao carinu. Toga čovjeka prozva narod mostar, koji je za ove potrebe morao imati i svoju kuću u blizini…Eto, kako od jedne jedine kuće nasta s vremenom i cijelo naselje, a kasnije grad Mostar, sada peti grad po veličini u BiH.

Naravno, osim ove jedne kuće spominju se iz prošlosti i dvije tvrđave, jedna na desnoj strani rijeke Neretve, zvana Halebinka, a jedna s lijeve strane, zvana Herceguša. Očito su tvrđave bile sagrađene od različitih vladara, ali iz istih razloga – da prate prijelaz trgovine i vojske na drugu stranu i ubiru carinu.

No, kako je poznato, na koncu je najveći vlasnik tih zemalja, Stjepan Vukčić Kosača držao u svojim rukama obje strane Neretve pa je vjerojatno njegovom zaslugom i niknuo ovaj most (ili se barem održao). Za razliku od ostalih starina, jer se ne sačuva iz toga vremena niti jedan samostan (ukoliko ih je bilo), iako predaja o radu franjevaca na ovim prostorima postoji.

No, put nas već odvede prema višim predjelima i planinama pa zastadosmo napokon na magistralnom putu M17, na ulazu u Jablanicu kod privatnog odmorišta “Zdrava voda” smještenog u kanjonu Neretve, da napokon utolimo žeđ, jer o gladi nije bilo govora na takvim pasjim vrućinama.

Tamo su nas, pak dočekali poredani u horizontali janjci na ražnju, tradicionalni jablanički specijalitet, u tolikom broju, kao da svi putnici koji se ovdje zateknu nisu sigurno tri dana i tri noći ništa oskusili pa se jadni domaćin plaši da ih neće moći nahraniti.

Stoga, pobjegosmo brzo gužvama na parkiralištu i doista povelikom broju gostiju. Da smo i pokušali potražiti slobodno mjesto, teško da bismo ga našli. Tim bolje, jer smo nakon onih izdašnih pizza prepunih hercegovačkog pršuta iz Ljubuškog, imali još uvijek osjećaj sitosti u želudcu.

Iz Jablanice put nas vodi preko Konjica, gdje su u onim istim prošlim vremenima, kažu, bili rašireni bosanski krstjani. No, o njima niti ne pomišljam razmišljati, jer je priča prekomplicirana, a vani je i dalje poprilično vruće, iako ne onako kao ispred Mostara. Žao mi je samo što Konjic i ne vidjesmo pošteno, jer nam, čini mi se, navigacija iznenada skreće nalijevo preko nekog sumnjivog visećeg mosta. Umorni, što od puta, što od vrućine, odlučismo je pokorno slušati, iako sva vozila nastaviše   drugim pravcem.

Ovdje samo naučili najbolju lekciju o Bosni, a što mogu sa sigurnošću potvrditi svima koji putuju uz navigaciju po principu “uzmi zdravo za gotovo”. No kada smo i sami shvatili da smo pogriješili, već smo bili na krivom, najprije lošem makadamskom, a onda, užasnom šumskom putu za Fojnicu, koja nam je bila sljedeći cilj. Tako blizu, a tako daleko.

Na žalost, umjesto možda sat vremena, ostali smo na ovom putu puna dva i pol sata i to uz borbu s kamenjem, blatom i odronima, na najzavojitijoj, zmijolikoj cesti kroz gustu šumu. Ni više ni manje, nego preko vrha planine. Tek, kada smo sreli prvo, od ukupno dva vozila na putu, shvatili smo u kakvim smo zapravo problemima. Čovjek je izašao odmah iz vozila i iskreno nam savjetovao da se vratimo, jer, kako reče: “Najteži dio tek dolazi!”

– Pa gdje smo uopće?, upitah sva zbunjena.

– Na regionalnom putu Fojnica – Butković polje, reče. Ali, na našu žalost, ovaj regionalni put je tek u planu. Znači, nisu ga niti započeli, iako oznaka stoji na jednom  dijelu cete da su “radovi na  cesti”. Ali ovi radovi su tek negdje na papiru, trebaju se možda još dugo dogovarati, pronaći izvođače, platiti, a mi se već vozimo (molim, bez puno pameti, ali uz pomoć navigacije) i to tako, kao da je sve već riješeno i sređeno!

Eto, i to je Bosna! Ne smiješ se uzdati u navigacije, natpise, reklame, već u vlastite oči i pamet!

Naravno, čovjek nas tješi kako nismo jedini. “Bilo je još, veli, stranaca pa i Amerikanaca na ovom “regionalnom putu”, koji su zalutali u šumi!”. Zato nam dade broj mobitela, ukoliko se ne izvučemo prije noći da mu se javimo.

Na svu sreću, nije ga trebalo zvati, jer signala na toj visini nije dugo ni bilo.

Priroda – lijepa, ali nepredvidljiva, a ljudi srdačni i predvidljivi.