– Sedam hrvatskih umjetnika u kreuzberškoj galeriji Schau Fenster –
piše: Aleksandra Brnetić
foto: Övgü Özen i Filippos Kavakas
„Za mene osobno ovaj projekt je izvrsna prilika za druženje s kolegama koji žive i rade u Berlinu, kao i za upoznavanje i povezivanje s kolegama koje sam netom upoznala i koje ću upoznati na uzvratnoj izložbi u Zagrebu.“, kaže Mia Orsag, Zagrepčanka, akademska kiparica, grafička dizajnerica i voditeljica galerije Karas i Bačva, obje u sastavu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).
Mia Orsag izlaže tri crteža i jednu skulpturu. Crteži su prepuni zagasito smeđih tonova, sumračni i odišu ustajalom podrumskomvlagom. O tim radovimaiz serije No one / Nowhere (Nitko, nigdje) kaže: „Bavim se utjecajem vremena na stvari, ljude i mjesta tako da pričam o tome što se događa sa svarima, stanovima, kućama u trenutku kad mi mislimo da su oni napušteni. Ja za te svoje radove ne mislim da su gotovi u trenutku kad ja njih završim, oni tek tada počinju živjeti svoju priču. S tom ću se temom dugo baviti i mislim da će ona prerasti u jedan jako veliki projekt.“
Skulpturi je Mia Orsag na početku dala ime Mudrost, u smislu svijesti. Sastoji se od komada kamena, što je čvrsti, nepokretni materijal, a na njemu je prijenosnik sile – getriba legendarnog fićeka. Skulpturu valja promotriti s obje strane. S jedne strane izgleda kao se getriba uspinje i sama sebi krči put, a s druge kao jedan mali marljivi pužić koji se polako miče. Bilo kako bilo, put još nije završen nego se nastavlja.
I sedam fotografija Nine Kurtele, na samom ulazu u galeriju Schau Fenster, čiji je lijevi zid ostakljen i pruža pogled na živopisnu Lobeckstraße s karakterističnom poslijeratnom arhitekturom iz 50.-ih godina prošloga stoljeća, dio su jedne serije. Ova zagrebačka umjetnica koja se 2007. nastanila u Berlinu, pa tako prekinula stalna putovanja između ova dva grada, izlaže fotografije – zidova, bijelih, bjelcatih. U Berlinu je izložila snimke zidova iz galerija i muzeja u New Yorku, Berlinu i Zagrebu. I dalje fotografira bijele zidove i popunjava projekt White on white/Bilo na bijelome. Zanima ju „vraćanje na minimum, na neutralnost prostora, na tu neku početnu točku bjeline. Zidovi izgledaju isto, ali su ipak različiti.“
Orsag i Kurtela su dio grupe od dvanaest umjetnika različitih likovnih usmjerenja i raznih nacionalnosti. Sedam ih je hrvatskih, dva su grčka umjetnika, kipar i grafičar Dionisis Kavallieratos te grafičar i slikar Filippos Kavakas, škotski fotograf John Mullen, berlinska fotografkinja turskog podrijetla Övgü Özen i austrijska slikarica, fotografkinja, grafičarka i performerica Luise Kloos. Sve njih povezuje ideja koja se rodila iz ljubavi predsjednika HDLU-a i kulturnog antropologa Josipa Zankia prema knjizi Douglasa Adamsa Vodič kroz Galaksiju za autostopere (u originalu The Hitchhiker’s guide to the galaxy, ujedno i naziv izložbe u Schau Fenster-u.)
Ovaj engleski autor tvrdi da je na ideju za svoj znanstvenofantastični roman došao kad je početkom 1970.-ih lutao Europom noseći knjigu Vodič kroz Europu za autostopere. Jednoga se dana našao u Innsbrucku, u gradu gdje su svi pričali njemu nerazumljivim jezikom. Napio se i kad se probudio na jednom polju, ugledao je zvijezde nad sobom i pomislio da bi bilo dobro kad bi netko napisao autostoperski vodič po galaktici.
Zankiu je roman bio „zanimljiv zbog problema migracije kroz svemir, iako fiktivnog. U suvremenoj Europi migracija je vrlo bitan fenomen, a pogotovu je nomadizam bitan za umjetnike. Umjetnici sve više sele, odlaze u veće ili manje centre da bi se nahranili u velikoj sredini, danas u Berlin, prije deset ili dvadeset godina u Londonu i New Yorku. Zato sam odabrao i umjetnike koji žive u Berlinu. Tako sam došao do idejnog okvira za izložbu – migracija i nomadizam kao mentalno stanje.“
Na jednoj sam slici ugledala staru kinesku vazu koja kao raketa leti u svemir. Njen autor, Fillipos Kavakas, kojije zastupljen s dvije slike, tvrdi da mi, kad letimo u svemir, sa sobom nosimo i svoju estetiku. Jer da nema kućanstva bez vaze. Druga je slika portret jednog čovjek, rođenog kao novac jer – tako Kavakas – svakog čovjeka određuje i novac.
Fotografija Take a Place, 2014 Jovane Popić kao da govori o njenom životu – sivi asfalt, križanje s punim i isprekidanim bijelim i sivim linijama koje kao žele izaći izvan okvira zadatog prostora fotografije. Popić je rođena u Zadru, studirala je u Beogradu, a od 2006. živi u Berlinu i za sebe kaže da je „u jednoj životnoj fazi koja dosta dugo traje. Svi mi ljudi s prostora Balkana koji smo doživjeli rat 90.-ih imamo drugi odnos prema mjestu i prostoru. Od malih nogu ti je svako mjesto interesantno. Postao si neki nomad. Moja familija se selila u ratu tako da ti je potpuno lako prijeći iz jednog mjesta u drugo, lako ti je spakovati se, nisi vezan ni za jedno mjesto.“
Fluidnost i nestabilnost susrećemo i u videoinstalaciji Martine Mezak. Ova multimedijalna umjetnica koja živi između Zagreba i Berlina, prezentira nam formu koja izgleda kao mreža što se rastvara i kreće. Mi možemo stati na tu podlogu ali je pitanje da li je ona sigurna i ne ćemo li možda propasti. Međutim, po toj mreži padaju pa se dižu, čas su gore, čas dolje, riječi poput optimizam, virtualnost, ljubav, snaga, strah. Sve su to izrazi koji odražavaju ljudsku nesigurnost.
Nika Radić nije radila prema Zankijevom predlošku. Fotografije je napravila na nedavnom putovanju u Tokiju i smatra da pašu u zadati kontekst: „Moj dečko DJ Ed2000 koji sad pušta muziku, tamo je radio u jednom klubu i ja sam fotografirala ljude u tom klubu. Ja strašno volim atmosfere tuluma jer mi se čini da je to situacija u kojoj se puno komunikacira na jedan neverbalni način. Muzika je preglasna da bi se moglo ulaziti u neki dublji razgovor, a i puno je seksualnosti. No, ona se primjećuje u pokretima, u načinu na koji ljudi gledaju jedni druge, kako se kreću, kako plešu. To je meni zanimljivo, te situacije koje se vide u nekoj sitnoj gesti, pogledu, u svjetlu koje u jednom trenutku padne na neko lice, koliko god nema puno svjetla. Zato su te fotografije i tako tamne. Atmosfera je univerzalna i nije važno da li se radi o Berlinu, Zagrebu ili Tokiju. Pušta se neka muzika, ljudi plešu, upoznaju se.“
Berlinska izložba na kojoj su i radovi Monike Meglić iStipana Tadića, ima svoj nastavak početkom lipnja u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu. HDLU će ugostiti galeristu koji vodi Schau Fenster.
Jan Kage će predstaviti što se se danas događa na berlinskoj sceni. Tom uzvratnom posjetom Josip Zanki i Mia Orsag, koji su zajedno postavili berlinsku izložbu, žele učvrstiti već jaku umjetničku povezanost između Zagreba i Berlina te otvoriti dijalog u formi vizualnog stvaralaštva.
Izložbu je podržalo hrvatsko ministarstvo kulture i Zaklada Hrvatska kuća, a među mnogobrojnim posjetiteljima na otvorenju bila je i Mirjana Božić, ministar savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu.
Izložba je otvorena do 17. svibnja 2015., a može se pogledati subotom od 15 do 17 sati, ili prema dogovoru s galeristom Janom Kageom, mobilni (0) 172 3829944. Ulaz je besplatan.
Adresa: Raum für Kunst, Lobeckstr.30-35, 10969 Berlin-Kreuzberg, prometne veze: podzemnom željeznicom U8 ili autobusom M29 do Moritzplatz-a.