Svibanjsko jutro u lipom mom gradu
piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Neugodno je vruće odjednom. Nakon neke čudne prevrtljivosti, svibanj nas časti visokim temperaturama i sunčanim zrakama.
Kasno je prijepodne petkom, već je prošlo deset i brzamo do grada, Mala Vlast i ja.
Obično je to vrijeme kada se vraćamo natrag, ali uslijed stalnih promjena REM faze sna, ne preostaje ništa drugo nego ići po suncu među narod.
A naroda jutros baš i ima. Dok skrivam kolica pod hlad borova u susret nam stalno dolazi strani svijet, što u paru, što u grupi. Prepoznaš ih odmah nadaleko, furešti su oni što su odmah obukli kratke hlače i kratke rukave, a domaći su oni šta su se -ne svi- odvažili do kratkih rukava tek. Naglo je to za nas, prežustro, ne možemo se mi tek tako pojaviti drugog dana sunca u ljetnoj odjeći, to bi bila gotovo pa neka deklaracija o napuštanju hibernacije.
Ipak smo mi u Dalmaciji, nagle promjene su preveliki stres.
U Foši grupa turista pomno sluša svog vodiča. Francuzi. Foša nekako još ljepša kada je uvedena zabrana parkiranja na trokutu ispred lučice. Htjeli ili ne, limeni ljubimci ipak nagrđuju, koliko god nam je gotovo svima parking prva stavka pri odlasku na poluotok. Iako lipi moj grad teško može nešto nagrditi, možda jedino netko.
Prošli vikend je Foša bila najljepša kada je kroz nju prošla gomila trkača sa Wings for life utrke i pronijela tako lijepu sliku Zadra u svijet. Kako je četiri tisuće trkača i mnogo, mnogo dodatnih ljudi još uspjelo te nedjelje bez ijednog propusta i incidenta sudjelovati u toj plemenitoj akciji, ostaje gradu na čast.
Na Narodnom trgu upadamo među grupu bljedolikih stranaca koji se zabavljaju slušajući svog vodiča. Stolovi su već dosta popunjeni, kasna je ura, spiza je gotova , ovo su kave koje se ispijaju na miru, a ne na brzinu da stigneš kući kuhati. Mala Vlast cezarski mljacka po pecivu, samo vire potamnjele ručice iz kolica.
U kvartu kod tržnice čeka me iznenađenje – iz palače Cedulin maknuti su brojni ružni kiosci gdje se prodavala odjeća. Mora da je to ta priprema za turistički centar koji će biti u gradu.Prodavači su uz negodovanje dobili premještaj. Dobra ideja i krajnje vrijeme za jednu modernu i objedinjenu „info turističku centralu“.
Čekati ćemo na ishod i konačnu realizaciju, jer znamo da početak svakog projekta postane gotovo pa deklarativan pojam bez uporišta u stvarnosti nakon nekog vremena, budući da se nikad ne zna kada će završiti. Nije mi baš ni jasno zašto radovi kreću sa dražesnim pupoljcima svibanjskim, ali dobro – raduje me da se nešto radi, da će nešto biti.
Tržnica je puna boja i prodavača cvijeća i povrća, zamamna crvena boja domaćih jagoda zove na kušanje. Na rubu još mnogo prodavača šparoga koji te izdanke nude sada po bagatelnoj cijeni, naspram početka sezone kada su vrijedile koliko i jedno dioničko društvo.
-..probiren, tejsting..- automatizirano ponavlja jedna gospođa iza vitrine sa sirom. Kupaca i ima nešto, nemaju previše vrećica, ali daleko više nego zimus, i ljudi i vrećica. To je dobar osjećaj.
Na peškariji slabo. Riba se izgleda zavukla negdje, neki vrlo mlaki petak koji odbija sa izloženim zamrznutim komadima. Kupujemo na brzinu nešto za objed i gledamo se izvući od tamo dok Maloj Vlasti ne počne smetati vrućina ili neka druga nuspojava.
Mnogo stvari isto kao i prošle godine na početku sezone. Sladoledarnice sa svojim ogromnim hrpama sladoleda iza kojih ne vidiš prodavača, ufircane suvenirnice svako malo, zlatarne. Sve ono što žitelji sami najmanje trebaju, ali istovremeno sve ono što je isključivo usmjereno na posjetitelje. Sve ima svoju cijenu.
Vraćajući se otkrivam jednog plivača na Kolovarama, a malo kasnije i jednog ronioca. Sezona otvorena!