SVJETLA MOGA GRADA

piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Prvi tjedan siječnja u lipom mom gradu beskrajno kišan, tek nas jedan dan sunce počastilo malo svojom vedrinom. Dok idem za raznim obavezama pod kišobranom, gradsko popodne se čini beskrajno pusto, nigdje žive duše nakon silne božićne i novogodišnje euforije. Kapi kiše klize bešumno  jedna za drugom po sjajnim pločama, grupa golubova spušta i diže se sa sv. Donata na ostatke rimskih taberna ispred njega, ne mogu se odlučiti gdje će. Najednom nestadoše preko kupole rotonde.

Dane Došašća, Božića i Nove godine grad je ove godine obilježio na poseban način, privlačio svakodnevno svoje sugrađane i posjetitelje na božićni sajam, tzv. Advent koji je prvi put u toj formi postavljen i to na prostoru trga Petra Zoranića. Nudio se večernji program, subotnje dobrotvorne akcije, sjajan novogodišnji tulum i vatromet te čak i hologramske božićne slike poput jelke ili Djeda Mraza u uvali Jazine.

K tome je još u ovom razdoblju proradio i osvijetljeni moroskok, te čovjek prosto nije znao gdje prije da pogleda. Nameće se samo pitanje što je, recimo svih prošlih godina spriječavalo gradske vlasti, tj. odgovorne ljude da se pokrenu tako jednostavne manifestacije poput božićnog sajma – da ne govorim šta je a moroskokom, tj. skokićem bolje rečeno, bilo toliko dugo i zašto nije skakao u svojoj raskoši na opću radost puka.

Odjednom se otvorila mogućnost prodaje, zabave, druženja, gotovo pa revitalizacije poluotoka. Čak je i vječna potraga za parkingom bila sporedna, išlo se pješice kroz Perivoj Vladimira Nazora. Utihnuli su i glasovi da su trgovački centri odvukli sve i svakoga iz grada. Pa eto, što niste sve i svakoga i prije povukli natrag, dragi kritičari …načina uvijek ima, dajte ljudima da rade.

Pored nesnosnog kiča božićnih lampica na jednom mjestu i  tipiziranih kućica s naslaganim drvima za ogrijev ispred dok smo se mi prošetavali bez jakni u prosincu, te nekakvog paviljona od borovih grana koji je za potrebe čak bio i posut snijegom, da ne kažem mljevenim šećerom i svatko se mogli slikati u njemu, najbitnije je bilo vidjeti da se ljudi raduju, da se ljudi druže. Gotovo djetinjom radošću se išlo do grada, a toga je već neko vrijeme nedostajalo. Općenito, izgleda da nam radosti  svima nedostaje, iako imamo sve.

U medije je nedavno došla i nekakva arhitektonska nova vizija uvale Jazine, neki supermoderni đir, rekli bi ljudi, nešto što je jako zamirisalo na koncesionara novog – starog, tko će ga znati. Otprilike su sve koncesije ovdje u rukama Istočnog ili Zapadnog Carstva, pa čekamo i tu vodenu bombu, moroskok ili što već. Skok u prazno!

Nakon sve te fabricirane radosti i blještavila lipog mog grada posljednjih tjedana, koja je nestala jednim pokretom gotovo, negdje gotovo sporedno se prenosi vijest da je nakon teške bolesti u svojoj 75. godini preminuo general Ivo Jelić.  Čovjek koji je u najgore vrijeme ratnih godina za ovaj grad, u listopadu 1991. obranio Zadar od neprijateljske agresije i koji je osnovao legendarnu IV. Gardijsku brigadu.

Na objavljeni tekst u jednoj dnevnoj tiskovini, kako je Zadar svog generala zaboravio, stigao je demanti iz gradske uprave da se pokojni velikan redovno pozivao na proslave godišnjica koje je pohodio dok je mogao i da će grad snositi trošak prijevoza za branitelje koji će ići na posljednji ispraćaj.

Nije bilo spuštenih zastava, nije bilo svijeća, službene ceremonije  ili sličnoga, nije bilo nekih prigodnih izjava. Izgleda da su svi na godišnjem odmoru nakon svjetala Las Vegasa, ili možda marljivo rade u tišini, smišljaju kako će se odužiti kakvom koncesionaru prikladno.