piše: Sandra Marelja Muić
Između vožnje po kiši i vožnje po mraku, najradije biram -nikakvu vožnju.
Ponedjeljak je, dobre duše napunile autić opet, a ja sam rekla doći gospođi Miloj u CK Gračac i gđi Katarini u DV Baltazar koji se nalaze jedan blizu drugog.
Još je vrijeme i bilo blagonaklono, te me ranim jutrom pratilo samo oblacima i tamom koju stvara vlaga, ali kada je došla dionica uz Velebit, onda su ipak oblaci došli do riječi i solidno kvasili po mojim brisačima.
Nigdje žive duše, možda dva auta na toj dionici. Svi oprezno po mokroj cesti, s poštovanjem prema rubu provalije koji nije daleko. Pod težinom tih boja od vlage, sočna zelena i topla smeđa, jesen se sprema za svoju raskošnu gozbu, ali danas još malo drijema pod kišnim ogrtačem.
Netko se “zanio” pri izlasku iz malog tunela; policija, cestovna služba… Auto spljošten na krovu, zemlja i krv preko ceste. Skamenim se u trenu, mahnu mi da mogu proći. Zbog toga sam i srela vozilo hitne pomoći i vatrogasce kad sam skrenula s Masleničkog mosta, uh!
Sve jače pada. Gračac me dočekuje s tmurnim ponedjeljkom, kapa mi za vratom dok iznosim stvari i dodajem ih gđi Mili.
– Mislila sam da nećete doći, – kaže ona i nudi mi donijeti još jednu radnu jaknu s kapuljačom, da me ne istušira nebo skroz. Tople joj oči vire ispod kapuljače, smirenog glasa mi govori o stanju ovdje, sve je isto. Drago joj je što se skupilo opet, ima dosta jakni za odrasle, to će sigurno trebati uskoro. U zadarsku podružnicu ode dva-tri puta godišnje, briga za njih tu je minimalna.
Pomno sluša dok joj govorim gdje je šta u vrećama da se lakše snađu pri sortiranju. Derutni prostor i skladište iza ove tepih-zavjese pune mikroba, sigurno je zadnje što joj želim, ali bi joj sigurno bilo gore da prostora i radnog mjesta nema, pa gledam stvar s pozitivne strane.
Na prednjem sjedalu su mi stvari za dječji vrtić. Mila mi pokazuje rukom da samo produžim lijevo kako bih stigla pravo pred njihova vrata. Brzo smo mi to rješili, ispozdravljali se do idućeg puta, a i meni je skamenjena duša još od onog prizora nesreće, pa želim što prije natrag.
Vrtić Baltazar me dočeka kao jedno prekrasno čarobno iznenađenje u ovom gradiću koji gotovo da živi sam za sebe.
Ljubazna ravnateljica Katarina i djelatnice me vode po velikim prostorijama za djecu, sve je novo, na visokoj razini, obnovljeno 2015. godine. Mali dječak u prostoriji jasličara skače odmah na plastično auto koje sam donijelo i pravi krug između djece. – Odlično, sada imamo dva i neće se svađati više djeca!
Zahvalno primaju donešene stvari i igračke, toga djeci nikada dosta. Prihvaćam kavu i sok, sjedam s ravnateljicom u ured, sve me zanima. Topla kava grije mi ledene prstiće u promočenim najlonkama.
Slušam Katarinu kako bi djece mogli primiti još više, ali mnogi roditelji ne rade i nemaju mogućnost slati djecu u vrtić.
Gračac nema pedijatra, s dijetetom idete niz Velebit kako znate i umijete, kada treba. Nezaposlenost se reflektira u svim područjima života, obitelji se i dalje sele. Obično ode prvo muž, pa za njim žena i djeca. Pokazuje mi i prostoriju za radionice s roditeljima i djecu koja će tu biti dva sata, mimo programa. Vanjski prostor gotovo da je još ljepši, velika održavana tratina s kućicama za igru.
Koliko znam, u cijeloj Županiji nema ovakvog vrtića. Kada vidim ovu divotu i sklad, te s koliko ljubavi su primili jednu običnu donaciju koja niti nije financijska, ja bih one, koji su dozvolili da se uređeni objekt u Mocire u Zadru za djecu s posebnim potrebama, devastira prije nego dječica i zakorače u njega, posjela ovdje na tratinu i to pod kišu dokle ne izmeditiraju svoju savjest ili još bolje -unutra da ih sviju paze.
Pozdravljam se srdačno s njima, prepuštam ih poslu, a ja natrag ka moru. Sa mnom u Gračac uvijek ide kiša, ali to nije uopće važno. Puno se jasnije vidi nakon nje sve.