teks i foto: Marija Kukić
Nekada sam prkosio munjama i oblacima, igrao se zlatnim zrakama sunca, lovio dugu poslije kiše, gnijezdio ptice, lahorenjem vjetra mrsio lišće na granama …
Nekada sam bio spasonosna hladovina putniku namjerniku, oslonac umornim staračkim nogama, hrana mnogim šumskim stanovnicima …
Nekada sam bio visok, jak, stasit, prkosan, ponosit …
Ah, nekada!
A danas?
Nema me više! Ostade samo spomenik, podsjetnik da sam nekada tu živio.
Ali, iako me nema, oko mene, iznad mene i iz mene klija mladi novi život.
Stojim tu, gledam te mlade izdanke i znam: „Život se nastavlja! Život ide dalje!“
Nažalost opustjele su mnoge naše šume ali
su ostali u njima tragovi ponositih stabala koja
su zaista značila život i sigurnost. Jesu li ta pono
sita, snažna stabla izgorjela i pri tome ugrijala
mnoge domove ili su pretvorena u neki koristan
trajniji oblik, svejedno je. Važno je da život nije
stao, kako to i sama autorica kaže, ide dalje,
narast će nova stabla i tako sve ispočetka………
Da, život se nastavlja i nakon smrti.
Tako je i s ljudima.Ma koliko nam teško bilo bez naših voljenih, znamo da će oni živjeti vječno kroz nas i naše potomke.