Roko Dobra
Ivanu Vidoviću
Bakho bučni skoro da si,
al’ i satir u tebi je;
nag i strastan eto sav si,
a grožđe se vinom smije.
Bog radosti bokal štuje
u jematvi dok mošt vrije;
vinogradom pjev se čuje
kao lani, kao prije …
U opojnoj tvojoj pozi
ima nečeg od iskona
kad su oni mitski bozi,
isto tako, iz nagona
spram izdašnoj svetoj lozi,
znali slavit na sva zvona!
Hvala, od srca hvala, dragi prijatelju Ivane Vidoviću, na ovom ti sugestivnom i nadahnutom sonetu-laudi, kojim, ustvari, ističeš vrijednost moje poezije o moru. a u kojemu (moru) nazireš blagost, štoviše blagoslov, s obzirom na svojstva mu bogougodna stvora, osobe, čovjeka, koji znade (Bože, kako si samo poetski blistavo rekao!), „ljubit dušu kamena i valom i snagom, / poruke iz dna tišine i nade.“ A ja bih još pridodao – Domovinu i bližnjega svoga.
BLAGOSLOV MORU
Prijatelju Roku Dobri
Blagoslov moru jer ljubiti znade
dušu kamena i valom i snagom,
poruke iz dna tišine i nade.
Sladosti ćutim vedrom glazbom, blagom.
Blago kamenu kad vječno je ljubljen
suncem i rosom riječi toplih, šumnih.
Kamenu blago kad nije izgubljen
u priči mora, snova vedroumnih.
Dolaze struje iz dalekih neba.
Tornado prijeti upornim bijesima
i hukom blizom iz potaje vreba.
A ti si pjesnik i more i otok,
ne daš se smesti pa krasiš krijesima
krvavi život, pučine krvotok.
…stih je uvijek stih.
I ova virtuala kao komunistički duh preokreće sve!
Zajebantski, Roko moj, ali hvala, stih je vazda stih!