piše: Žarko Delač
Svima je uglavnom dobro poznato značenje i utjecaj sporta na mase i društvena zbivanja pa su njegovu ulogu i važnost prepoznali i političari.
Vole se pojavljivati na sportskim spektaklima, organiziraju za uspješne sportaše prijeme, dodjeljuju im medalje i priznanja i naravno slikaju selfie.
Želeći postići što bolje uspjehe pojedini sportaši postaju žrtve nestvarnih ambicija, uzimanja nedozvoljenih stimulativnih sredstava, namještanja rezultata… i tako, sport postaje sve manje viteško nadmetanje. Kada se u sve to upletu i institucije države poput skandala s dopingom u Rusiji, očigledno je da zvono zvoni za uzbunu.
Sportaši su na granici svojih fizičkih izdržljivosti i ozljede su postale svakodnevica, a umjesto da je “u zdravom tijelu zdrav duh”, tijelo im postaje oronulo, prepuno ožiljaka i kemijskih sredstava. U stvaranju sportskih idola, a u stvari financijskog kolača, veliku, ako ne i najveću, ulogu imaju mediji što se najbolje pokazalo na aktualnom europskom prventsvu u rukometu.
Naši rukometaši su hrabro ušli u okršaje s najvećim rukometnim velesilama i danima pronosili duh zajedništva i domoljublja te nas time činili ponosnima i zadovoljnima. U tom mi je kontekstu neshvatljivo zbog čega se desnica na srcu pri intoniranju himne konačno ne prihvati u svim situacijama ili zakonski regulira jer je među sportašima postala uobičajena stvar?
Ipak, vraćajući se na ulogu medija, sigurno je kako su učinili medvjeđu uslugu rukometašima, osobito televizija koja je zakupila pravo prijenosa utakmica. Naravno, kako je to pravo skupo plaćeno i mora se na neki način i vratiti ali praviti od utakmica epske susrete, El classice, uspoređivati rukometaše s najboljim svjetskim nogometašima, ulaziti u njihove obiteljske odnose i bespotrebno dizati tenzije i euforije, nije potrebno.
Umjesto igrama rukometaši su se bavili sponzorskim reklamama, intervjuima, gledanjem patetičnih priloga iz škola, umirovljeničkih domova i jednostavno su iz realnog uronili u virtualni, nestvarni svijet. Taj Svijet je puknuo nakon poraza od Francuske, poputu mjehura od sapunice i opet se moraju suočiti s realnošću.
A ta je realnost, nedostatak interesa mladih ljudi, kojih u stvari u Hrvatskoj ima i sve manje, za rukomet. I to ne samo za rukomet već za sport općenito. Odjednom više nema kamera i obožavatelja i morat će se igrati u slabašnoj hrvatskoj rukometnoj ligi pred praznim tribinama, hladnim dvoranama, boriti za isplatu stipendija ili plaća, a samo će se neki od njih boriti za profesinalnu koru kruha u stranim klubovima.
Zbog toga, talenata ima sve manje i manje, sponzori se teško pronalaze, a vizije i strategije razvoja sporta na državnoj razini nema. Stoga nije čudno kako nam sportski rezultati iz godine u godine zaostaju, a košarka kao naš ipak nacionalni sport najbolji je u tome primjer.
S druge strane, u susjednoj Srbiji koja vrvi svjetskim trenerima i igračima otvoreni su mnogobrojni košarkaški kampovi, u košarku ulažu bivši treneri i igrači, usvojen je plan razvoja tog sporta i rezultati su vidljivi. Usporedbe radi prihvatili su i potpuno novi, rigorozni zakon o pedofiliji dok se mi mjesecima mučimo samo oko šminkanja postojećeg.
Ova digresija s politikom samo je još jedan podsjetnik o čvrstoj vezi politike i sporta te potrebi o intervenciji države u sport. Jer, želimo li i nadalje biti sportska nacija nije dovoljno samo sponzorstvo javnih ili privatno – javnih firmi poput HEP-a, i INE, već kontinuirano ulaganje od najmlađih naraštaja do reprezentativaca. Sve u svemu našim je rukometašima potrebno odati priznanje za sve što su učinili i čine za svoju reprezentaciju, a poraz od Francuza samo je jedan od fasktora u sportu.
Nažalost to će iskoristiti neodgovorni nedobronamjernici za obračun s njima i pljuvanje po svemu što ima veze s domovinom umjesto globalizacijom, kurikuralnom reformom, a u posljednje vrijeme i otkrivenom kulturnom formom – satirom.