POSLJEDNJA ŽELJA

Dragica Šimić
Nepravedni svjetski poredak polako doseže svoj vrhunac, siromaštvo i ratovi naspram obijesne sitosti velikih sila pretvaraju svijet u veliku izbjegličku  kolonu kojoj je smrt glavni pratitelj.

Razmišljam o smrtima koje nas stalno okružuju.  Možda bi lijepo bilo sada misliti na ljetovanje, morske plaže,  ljepotu neba, ljubav … ali eto, ja  razmišljam o smrti koja me stalno podsjeća kako je konačna, važna i nezaobilazna.

Ponekad se pretvaramo da ih ne vidimo, ili ih vidimo u trku kao kratki bljesak čija slika brzo isčezne..brzo se vraćamo našim životima, prepuštajući drugima da se bave takvim problemima.  Tisuće izbjeglica pronalaze smrt u nemilosrdnim vodama oceana..neispunjenih želja …posljednjih želja da dovedu svoju djecu u okrilje sigurnosti i slobode. Ljudi oko nas si oduzimaju živote.  Majke ubijaju još nerođenu djecu.

Sve je više ratova, sve više nesigurnosti, pa nije neobično razmišljati o smrti.

Ovako to izgleda iz prve ruke …

Ljeto gospodnje 1993.

Živi smo, srce mi govori da smo živi … i žila kucavica udara bjesomučno kao da me hoće uvjeriti u istinitost moje tvrdnje. Udara na vratu, zapešću, u grudima kao da želi pobjeći iz tog ispaćenog tijela i sakriti se u najudaljeniji kutak zemlje, negdje gdje je tiho i gdje suze suše dobri vjetrovi, daleko od ovog ludila, daleko od radijskih izvješća u kojima je glavna  vijest koliko je poginulih u granatiranju i na koji grad je palo više bombi. Moja mladost vapi za ljepotom, za suncem i smijehom, za toplinom djetinjstva što je zgažena  suludim tlapnjama vođa. Ali ne može otići nigdje jer živimo u getu. I vjerovatno ćemo tu i umrijeti.

Prvo smo začuli topove prigušeno u daljini upravo dok  se spremamo u posjet našoj dragoj prijateljici koja  živi nedaleko od nas. Na tenutak  dvojim da li da iziđemo, hoćemo li stići prije nego granate zaspu grad. Ali, nešto iznutra me stalno požuruje. Neki instinkt me doslovce gura vani …intuicija koja se u jednom trenutku pretvara u opipljiv glas, pojavu, biće i ne dopušta razmišljanje, nego djelovanje u kojem je svaka sekunda, svaki djelić trenutka presudan.

Vani smo, ulice su već puste, već su svi u skloništima. Zlokobni zviždukci paraju zrak zagušljiv od teških ljudskih sudbina i umiranja.

–Moramo trčati, govorim glasno i odrješito –najjače što možete.

Zvižduci  već paraju nebo u blizini. Znamo  točno u sekundu kad slijedi pad i eksplozija koja se sa svakom novom granatom približava našim koracima.

–Još samo malo, hrabrim ih, evo već smo nadomak ulaza.

Otvaram grozničavo vrata, nisu zaključana,  Ana nas povlači u kakvu takvu sigurnost prostorije. Više ne stignemo do skloništa. Napad je sve jači,  detonacije sve bliže.  A onda jedna, posljednja u tom danu, od koje se zatresla kuća tako snažno da smo pomislili da je pala u dvorište.  Čujemo  kako zemlja i komadići cigle i pjeska zasipaju po krovu, kotrljajući se bučno u namjeri da što prije stignu tamo odakle su i došli. I onda smiraj.

Dječaci se ponekad  smiju toj vratolomnoj igri života i smrti, oponašajući zvižduk granata, nadmećući se u originalnosti izvedbe. Ponekad pogađaju da li je nova detonacija snažnija od protekle, rijetko pokazuju strah, mada su tako mali. To je za njih neka njihova igra koju  djele sa djecom iz ulice nikad ne pokazujući strah.

Začuvši  signal  za prestanak opasnosti polako izlazimo iz uske niše za koju smo zaključili da je najsigurnija  prostorija u kući. Sjedamo za široki hrastovi stol na koji Ana iznosi domaći sok od bazge. Vjerovatno posljednja zaliha iz njene ostave.

Raskošni miris prirode na trenutak nas vrati u dane kad smo uživale u ubiranju divnih, bijelih cvjetova po međama gdje se cvijet divlje ruže ispreplitao sa lijanama, na vrijeme smijeha i pletenih košarica pod rukom napunjenim djelomično i sitnim, glogovim grančicama dok je sunce u zenitu pržilo nasmijana lica.

Djeca  ga zadovoljno ispijaju  dok  nas dvije pijemo napitak od prženog ječma koji bi trebao zamjeniti okus kave. Pokušavamo zadržati mir  komentirajući silovitost zadnjeg napada.

Sa zagonetnim smiješkom iz male ostave donosi kolače svečano ih stavljajući na stol.
– Ali kako? pitam.
– Odakle ti sve te namirnice i šećer?
–Našlo se, odgovara skromno.
-Znam koliko voliš kolače …

Nasmijala se veselo a ja sam joj  zahvalna. Ne samo za kolače nego zato što  zna pretvoriti jednu mučnu situaciju u nešto sasvim suprotno.
Djeca  vole njenu veselu narav kojom  često baca snop svjetla na naše sumorne dane.

Vani preživjeli zbrajaju štete,  još jedan napad na civilno naselje bez ijednog vojnog cilja ubire svoje žrtve.

U dvorištu je velika rupa koju je izrovala granata a portal kuće izbušen krupnim gelerima koje pronalazim svuda u nienoj unutrašnjosti.
Teška,  hrastova drvena vrata propuštaju svjetlost veličine šake  što kao reflektori filmskog studija obasjavaju neželjene kadrove ratne zbilje.

-Tu se smrt sasvim slučajno mimoišla s nama, pomislih. Svuda je oko nas, i stalno nas podsjeća da je došlo njeno vrijeme, da je zaposjela sve što je nekada pripadalo nama, suncu, životu i radosti.

Jutros me presrela na putu  dok sam s vrećicama čiste odjeće i nešto malo hrane žurila prema logoru. Nosila je lice žene koja mi je psovala sa otvorenog prozora. Vikala je da su “njihovi” već pobili “naše” u susjednom gradu i da će i nama uskoro doći kraj.

Otrpim …svjesna da iza svakog ugla čeka prerušena u neko drugo lice. I već sam se pomirila s njom, ona me prati stalno i uporno me podsjeća kako mi je blizu.

– Ali valjda imam pravo na posljednju želju,  pitam u jednom od svojih obraćanja Bogu.
– Naravno da imaš,  zamišljam njegov odgovor.
–Molim te, ako već moram umrijeti ubrzo, dopusti da to bude u okrilju slobode.

Šuti …ali ja vjerujem. Nikada me nije ostavio na cjedilu.

I evo me još sam tu, sada  u slobodi, živim zadovoljno svoje obične dane, upijam ljepotu prirode, godišnjih doba, postojanja i vremena kao dijete koje se svemu divi i sve ponovo upoznaje.

Moja posljednja želja nije samo tlapnja ratnih dana. Sloboda je blago, pa i umiranja su u njoj dio dostojanstvenog života,  svečana i tiha, poput zadnjih nada u očima onih koji traže posljednju ruku spasenja.

Ne  zatvarajmo oči pred sudbinama koje prolaze pored nas. Za dostojanstven život i isto takvo umiranje potrebno je vratiti se počecima.

“Možda je potebno vratiti se na sam početak,  čuti prvobitnu riječ Ljubav. Doživjeti je ponovo, istinski.
Shvatiti je kao glavnog pokretača svijeta. Da nam ljubav bude put i da se više nikada ne izgubimo.”
(M. Selimović)