Anđelka Korčulanić
Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.
Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.
Tuđe gnijezdo s jajem kukavice
vjetar u mojoj krošnji ziba
i prstima lihvara uz šušanj lista
od zelene boje još vlažne novčanice.
Šapće:“ Kupi si bolji komad mesa
i lijepu kuću s vrtom i više soba,
kupi što hoćeš, granica su nebesa!“
i ojađeno srce učas pretvori u roba
s tim riječima kad uđe ispod tvrde kore
dok crnu zemlju korijen uzalud ruje,
za kamenitim tlom u žudnji traga,
za mjestom s kojeg se more čuje.
A jednom, kad moje drvo prispije na rod,
vas koje sam napustila neće ni biti briga
zašto u sebi gorčinu nosi
na pola mu rascijepljeni plod.
—————————————
iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA