piše: Dragica Šimić
Ne, nitko ne zna …nitko ko nije osjetio Njen zagrljaj, Njenu bezvremensku mladost, ono bogatstvo kojim oslobađa misli i hrabri na život, na stvaranje, nitko koga nije vodila Njena rječitost ljubavi koja je zapravo Njen odraz u ogledalu i Njeno pravo lice.
Ljubav i Ona su jedno …
Koliki su pisali o Njoj, i koliko li sam o Njoj čitala al´ je ne prepoznah.
Opisivali su je kao bljedunjavu, ozbiljnu kraljicu koja je živjela u starim knjigama s pozlaćenim koricama preko kojih sam samo letimice preletjela i ništa me ne privuče da ih otvorim i proučim dublje.
No, nitko je tada nije zaista poznavao …nitko ko nije zaspao u Njenom okrilju poslije teških životnih oluja i nemira, nitko ko nije sanjao pod Njenim nebom koje kroz svoj svod ne propušta munje, samo blagi sjaj mjesečine i malih nepoznatih sazviježđa, niko ko se nije probudio u baršunu Njena zagrljaja, odmoren od bura, izliječen od nevidljivih rana, speman da ponovo zaplovi nemirnom rijekom života.
Ne znadoh je ni ja. To što je bila stalno uz mene, u meni i oko mene, ne znači da sam ju poznavala. Ta ona je bila ja. Toliko sam je živjela da se njeno postojanje podrazumijevalo kao nešto Bogom dano.
Bilo me je svuda u Njoj. Bila sam onaj kamen na prašnjavom putu, onaj behar na staroj jabuci, mali cvijet proljetni, a i livadom da sam se zvala ništa to čudno ne bi bilo. Bila sam zvižduk sjeverca. Pjevala sam šumama u kojima su borovi disali Nju, istu vjekovima, tjerala sam tmaste oblake i često, u jesenima, iscrtavala Njen lik u vrtlogu lišća.
A kad su mi je oduzeli, tek tad sam prepoznala Njeno lijepo lice.
Bio je tužan dan, puno mrtvih na ulicama, zrak je bio težak od smrti mladosti i zagušljiv od srušenog betona. Negdje u daljini još su grmjeli zadnji, potmuli zvuci topova, a Nju su u lancima i na povodcu vodili u tamnicu. Slomili su Njene bijele zastave i poredane u kolonu staviše nas pred Njeno mirno lice.
Gledala nas je u oči uplakane, ta opjevana kraljica, upravo iskoračila iz onih svojih zlatnih korica, svjesna kako smo poniženi i mali i da su Njeni okovi u stvari naši okovi, da je Njeno tamničenje zapravo tamničenje naših duša iznemoglih od previranja i pitanja, čiji nož jače boli, čije su smrti krvavije i kakva su čeljad oni što Nju tako svetu, zajedno s nama u roblje dadoše?
I prepoznasmo je svi. Odjednom nam se otvoriše oči kao da smo do tada svi hodili obnevidjeli i slijepi i srca nam zdvajahu za njenom ljepotom.
Ali bijaše kasno.
Koračala je na vrhu kolone ruku svezanih na leđima, dok su joj po dugoj, bijeloj haljini od muslina, cijelim putem iznicali crveni ružini pupoljci. Krvave suze orosiše Njene latice, kose joj se zavijoriše još jednom u sutonu dok se okretala s tim nevinim licem kao da mi šapuće :
– Srest ćemo se ponovo!
Osjetismo teško njen gubitak kad nas dovedoše na zgarišta. Ono što nije spalio rat izgorilo je srpanjsko sunce. S teretom razuzdane smrti na plećima pokušasmo živjeti, dok nam je tuga za pogaženim životima, unakaženim dostojanstvima, muževima stješnjenim i zarobljenim u žicu polako i bolno stezala nevidljivu omču oko vrata …
Narugaše nam se prazne smočnice i glad polako poče pisati iznemoglost po našim licima. I kao da nisu smrti bile dovoljne, rekoše i nama živima da nas nema, da smo se mi samo izmislili, i da mi nismo to kako se zovemo nego ono kako nas oni nazovu.
Osjetismo da više ništa naše, nije bilo naše, pa ni naši životi. I svi smo već odavna bili mrtvi, samo su naše kosti nosile iznemogla tjelesa s umrtvljenim umovima. Mrtve su bile i pjesme i mrtve misli, na ulicama mrtvi, uginuli i ostavljeni psi, promrzli od prvog surovog i preuranjelog snijega koji je mrtvilom okovao sve sto je još davalo znakove života.
Znala sam je dozivati u noćima osluškujući pod mrtvim nebom i pod slabim svjetlom lojanice živo dječje disanje. Kupila sam s njihovih malih zaspalih lica zadnje kapi radosti i pila ih kao eliksir životni.
Molila sam je da se vrati i da nikada više neću zaboraviti Njeno sveto lice. Šutjela je. Šutjela je …mudra …u drevnoj tišini …negdje daleko od nas.
No, nije nas zaboravila …
Negdje s proljeća kad jedva okopniše snjegovi (dugo se nedadoše s mrtvih oranica), zapuhaše dobri proljetni vjetrovi, dašak života potrefi i naša usahla lica i umjesto krika izmili nam osmjeh spasonosni.
Ona …glavna junakinja slavnih filozofa i učenjaka, žudnja mnogih utamničenika, muza pjesnika, razvila bijele zastave, ponovo i sama zanosna i bijela, na vrhu kolone mršavih tjelesa, uznika, među kojima je smrt pažljivo i redovno odabirala svoj plijen. Otvorila je teške željezne ograde i svojom bijelom rukom pokazala otvoren put života.
A mi smo mahali našim dragima, i za čudo osjetismo kako sa njihovim spasom pronađoše i prve zrake sunca put do naših uvenulih stabljika.
Razigraše se oživljena zrnca klorofila u našim listovima, a grijala nas samo jednom slabom zrakom – nadom …jer, nada zadnja umire.
I protekle su vode, smjenjivali se dani i jednog predvečerja nađosmo se na samoj crti razdvajanja, nas četvero. Moja djevojčica je stiskala lutku u rukama kao zadnje blago, srednji sinčić je prevrtao male, limene autiće u džepovima a najmanjeg nosih na rukama. Stajali smo u sred ničega, dok se cijeli taj svijet ruševina, što su se nekada zvale gradom okretao oko nas …
I nismo znali kamo …koja je strana njihova a koja naša.
Iz daljine, kroz urušene ulice i minska polja zazivala je samouvjereno iz toplih zelenih oaza. Tad sam osjetila njen zamamni miris rajskog cvijeća i božansku melodiju divnoga glasa. Rekla mi je:
– Kreni, čekam te na odmorištu života, našla sam utočište za tebe!
Krenuli smo …ipak bojažljivo …
Tu smo se noć vozili svi zajedno prema nekom novom svijetu, cijela obitelj na okupu. Spuštajući se s Vran planine u daljini smo ugledali svjetla grada. Iz dječjih grudi oteli se uzdasi:
– Mama, vidi svjetla!
A meni se otele suze …tri godine tamnih noći pri svjetlu lojanice …obasjani grad izgleda kao mjesto iz bajke.
A na noćnom nebu na kojem su toplo gorjele zvijezde, prepoznasmo njeno lice.
I tu noć, zaspali smo svi u njenom naručju, daleko od topova i ralja smrti, siromašni ali sretni pod njenim zvijezdama.
Znali smo da više nikada nećemo zaboraviti Njeno lice ni rukopis kojim nam je pisala sreću po duši.
Grijala nas je, pokrivala ponovo sjedinjene toplim plaštem mira …
SLOBODA …