piše: Dragica Šimić
Neki kažu da i ona ima dušu. Jer ako ima onda sam joj našla mjesto u svojoj glavi, napravila prečac i kad kliknem ona oživi ponovo ista onakva kakva je bila u nekim sretnim danima.
Ponekad je sanjam, a ne znam zašto, zašto je tako važna. Pa nije li sve zamjenjivo na ovom svijetu, nismo li tu da okusimo ljepotu spokoja koju nam nudi, gorčinu gubljenja, svjesni da ništa nije za stalno i kako je sve promjenjivo, stvari, pa i osjećaji koji su, već sutra uspomene, drage i od kojih se ne možemo lako odvojiti; a kad moramo i kad ih izgubimo onda si samo stvorimo prečac, kliknemo i evo, već je sve tu …
Bez nje veselja, slavlja i uspjesi ne bi bili isti, prisnost koju jamči dok noću pred mjesecom pretačes sve svoje tajne želje koje ne bi otkrio nikome drugom, ti joj vraćaš zahvalnošću, pa je glancaš, odijevaš kitiš, nesvjestan si svoje nagosti pred njom, u njo,i ona sve tvoje prima zdravo za gotovo. Njenim očima gledaš ljepotu prirode, gledaš kako se nebo iz plavetnila gužva u sivu zgrušanu zavjesu , kako sa božura opadaju latice u igri vjetra, kako se na žici ljuljaju golubovi i kako proljetna kiša natapa nabujalu travu. U njoj ti se roje misli i planovi i ti je stalno osjećaš svojom, bliskom, neotuđivom.
Svaka kuća ima svoje stvari koje s vremenom postanu uspomene, a stare uspomene povijest …i sve oko nje godinama postane uspomena, trava čiji je miris odavno pohranjen u pretince sjećanja, plavi iris što se šepiri u prvim proljetnim danima i otima mjesto svim drugim vrstama u vrtu, ruže što cvjetaju onako po starinski, tik ispod prozora, široki orah koji pokrije pola dvorišta i mlade šljive u međama sitnog, bijelog, ranjivog cvijeta, dva visoka bora i razgranata jabuka na sred travnjaka.
Mislim da je to bio dan u kojem je sve u njoj i oko nje postalo povijest i nestalo u pepelu, u jednom vremenu koje se zauvijek izgubilo u svojoj nestalnosti i nedodirljivosti. Kao da je nekom tajnom tvorcu životnog igrokaza postalo predosadno pa je odlučio promijeniti0 glumce, mjesto radnje i temu.
Ne znam kako sam tamo dospjela, možda su me dovezli nekim čudnim prijevoznim sredstvom kojeg se više ne sjećam, jer goriva nije bilo pa se većinom prevozilo konjskim zapregama.
U prolazu nisam gledala pašnjake niti pognute johe pokraj puta. Trudila sam se da ne taknem svoje djetinje uspomene, da ih ne okužim mirisom rata i paleži i zato sam stisnula oči kad smo prolazili pokraj starog mlina gdje je otac mljeo pšenicu a majka od tog brašna mijesila kruh, gdje sam brala kupine u maloj rječici koja se s brda, iz Vileša spuštala u blagom padu u selo, pročišćena plaminskim kamenčićima, oblutcima koje su zaposjeli riječni račići i mala jata sitnih riba zagubljena u gustoj travi i potopljenoj paprati.
Na toj brzoj, plahoj, planinskoj rječici ili potoku koji smo zvali Rika (od “Rijeka”), seoske obitelji su imale svoje mlinove i Rika je bila zadužena za njihovo pokretanje. Bila je vragolasta ta planinska ljepotica i nije se bunila što su je seljaci često navodili na svoje korito. Morao je postojati dogovor medu njima kad je Rika i na čijem mlinu svoju snagu trošila. Znala je ponekad i podivljati, sam Bog zna zašto, većinom u jesenima ili kišnim proljećima, kad bi kroz zemlju šiknula iz zaboravljenih i ljeti isušenih kanalića i sručila se u dvorišta i na oranice i prekrila muljem plodnu zemlju zadajući nevolje umornim težačkim rukama.
Zatvorila sam čvrsto oči. A da su mi bile otvorene vidjela bih jasno da toga mlina više nema jer bio je izgrađen od stoljetnih trupaca koje su nekome poslužili kao ogrjev. I vidjela bih jasno kako je i Rika preplašena bez svog mlina, neodlučna kud bi, šta bi …i vidjela bih da je sirotica obezglavljena u svom sada uzaludnom toku vrludala preplašeno, nesvjesna mira čičkova cvijeta koji je i dalje cvjetao u njenim zatravljenim obalama.
I bolje mi je da sam zatvorila oči i da sam s vremena na vrijeme samo pogledavala svoje ruke, jer bih se sigurno pitala :
–Ko su oni što se griju na mojim uspomenama …?
Znala sam da u selu neću zateći nikoga, nikoga ko je nekad živio u njemu, i tako je i bilo. Bilo je prepuno lutalica i protuha s velikim vrećama koji su uporno preturali po zadnjim ostacima nečijih uspomena na zgarištima ili polusrušenim kućama.
Učinilo mi se da na trenutak još čujem otkucaj čekića na očevoj kosi i bakin glas što zaziva na podnevni odmor. Učinilo mi se da će odnekud izići majka i onako usput zadavat će nove poslove u žurbi.
Prešla sam rukom preko umornih vjeđa u nadi da ću odagnati te iznenedne fleševe, slike koje je odaslala moja svijest želeći da na silu vratim one do kojih mi je stalo i poredam ih tu na njihova stara mjesta. A već tada sve je bilo samo povijest, njihovo bivstvovanje, polja, vodenice, kruh, igranke i sijela …i ljudi …puno ljudi iza kojih su ostali samo grobovi.
I shvatih da smo baku sahranili prije nešto više od pola godine. Ispratili smo je malom povorkom i sahranili tik pored njenog Joze.
Dugo sam se opraštala s njom dok se u daljini, na horizontima valjao potmuli zvuk haubica sa neprijateljskih položaja, pa me majka zazvala odlučno da je vrijeme i da ćemo doći drugi put, a ja sam znala da dolazi zima i teško će biti popeti se na Kukrike, a i nema više cvijeća, kako ću bez cvijeća doći na grob njoj koja ga je tako voljela.
Baka je umrla prirodnom smrću što u ovim vremenima bješe privilegija. Nismo imali vremena za žaljenje, i shvatila sam da ću od tada život dijeliti na onaj prije i poslije rata, na vrijeme ljepote, ljubavi i slavlja života, i vrijeme rušenja, smrti i prijezira.
Da li će doći neko novo doba, zdvajala sam, spuštajući se u otužnoj koloni prema selu. Siloviti i zastrašujući zvuci granatiranja ponudili su najbrži odgovor …
Ne sjećam se dal´ su se glasale ptice, dal´ je vjeverica, što se bila skoro pripitomila skakutala po granama kruške koju je otac davnih sedamdesetih nakalemio u voćnjaku. Još uvijek sam živo vidjela bijeli povez koji je dugo štitio mladicu koju je utisnuo u procjep. Ne sjećam se ni kakve je boje bilo nebo al´ vidjeh na njemu veliku rupu tamo gde su nekada stajala dva zelena, visoka, stoljetna bora i shvatih u trenutku da je to ono što nedostaje i da sada puca otvoren vidik na razrušenu crkvu.
Iz štale izmigolji neka čudna prilika noseći u rukama lance za vezivanje goveda. Prepoznah u njemu očevog kolegu s posla, gledao me ljutit i bijesan što nije zatekao ništa više i udaljio se sa siromašnim plijenom u rukama. Drugi su prionuli kopanju. prekopavajuci sve osim puta.
Natjerah se da se okrenem i prepoznam zašto je nebo tako sivo, tako zgusnuto i sumorno. Prisilih se da pogledam zdanje koje je tinjalo, pred mojim očima, potrpavajuci pepelom ono malo uspomena što nisu nikome trebale …kuća …
Sagnuh se da pokupim nagorjele obiteljske slike i pogažene svetinje …
Vojnik koji me pratio upita:
-To je tvoja kuća?
– Ne, mojih roditelja, odgovorih.
–Žao mi je, reče s iskrenim žaljenjem u glasu.
-Kad smo jutros došli već je gorjela. Nismo ništa mogli učiniti. Prokleti rat …opsovao je nešto tiho u sebi.
Približih se i položih ruke na bijeli zid koji je još tinjao pri vrhovima kao da se rastajem sa pokojnikom koji mi je za života značio tako puno.
–Zbogom, izustih.
–Nikoga nemamo …jedino ja sam tu da te sahranim, da se oprostim od tebe.
Dragi moji!
Danas su me odveli u selo da im dam dozvolu za ubiranje ljetine.
Koje li ironije?
Obećali su da će mi dati dio. To će nam pomoći da preživimo zimu.
Kuća je izgorjela.
Mi smo još uvijek živi i zdravi.
Pišite! Volimo vas i pozdravljamo!
… napisala sam bez emocija, kao da je to što je snašlo mene, njih nešto najnormalnije na svijetu, pa svi ljudi ostaju bez kuća, bez života, bez uspomena u vremenu u kojem ništa nije zauvijek, u vremenu u kojem te tamničari odvode da pogledaš izbliza kraj svega, završetak jednog vremena i početak povijesti, početak ništavila kojem se ne nazire kraj.
Sutra ću predati pismo u Crvenom križu, sada želim samo spavati i utonuti u mrak u kojem se ne osjeća ništa …pomislila sam i utonula u san …