PUTNICI

piše: Dragica Šimić
Kad se opraštao činio je to s nježnošću.  Znala je još tada koliko mu je značilo napustiti rodni kraj, otići medu ljude koje nije poznavao, koji nisu poznavali njega, čiji je jezik i kulturu učio teško i s mukom  a ipak je morao s njima dijeliti nove dane …

Kad se opraštao s djecom uvijek bi ih gledao onim posebnim pogledom kao kad se rastaješ od ljubavi, i uvijek sa suzom koja je prijetila da će svaki tren  iskapati na dječje  obraščiće. Ponekad je  poželjela biti čarobnica, onako mala, pružiti ruku i ukrasti te suze iz očevih očiju, a na licu mu ucrtati smiješak.

Nije njegov odlazak biio  bolan samo zbog njih, njegove  obitelji, volio je svoju zemlju, svoje livade, polja i šume, rječicu, živeći s njima u posebnoj harmoniji, dajući im svoju snagu, rad, ljubav a zemlja mu je davala sve što je imala.  Ipak nedostatno da pruži djeci ono što je želio.

Bila je to uzajamna ljubav njega i prirode, savršeno se uklapao u lipanjske  otkose trave, vrba mu je uvijek saučesnički gradila hlad u podnevnom odmoru,  s mnogobrojnih izvora je pio, a  leptiri bi ga pratili u redovnim obilascima neprokošenim livadama. Tad je bio sretan i ispunjen, bio je na svom i među svojima.

S njivama bi se još opraštao zadnjim pogledom iz vlaka,  obuhvaćajući očima uznjihane johe, otravljene rukavce, drvene mostiće, seoski makadam,  školu  i crkveni toranj sve dok  ne bi isčezle u jutarnjoj sumaglici.

Tada bi pustio samo jednu ili dvije suze što su mu u  očima dugo titrale zamagljujući zadnji vidik na selo. Podignuo bi  crnu tašku  na platformu za torbe namještajući se još uvijek na sjedištu tužne duše dok je pored prozora izmicala gradska kaldrma. Tračnice bi zasškripale zaustavljajući kao ugarak crnu lokomotivu  iz koje bi provirio strojovođa  a iza njega i dva ugarana radnika u namjeri da udahnu malo čistog zraka dok su se u vlak ukrcavali zadnji putnici za Beč.

– Nikad ova zemlja  nije sama mogla hraniti svoju djecu. Pa i kad bi smogla snage snašli bi ju ratovi, poharali tuđini a ljudi bi odlazili tražeći sreću u daljinama, mislio je dok  su kraj prozora promicali pejzaži.

Sjetio bi se tada svoga oca koji je propustio cijelo njegovo djetinjstvo svojim boravkom u inozemstvu.

Sjećao bi ga se često po slici  snimljenoj u Briselu 1930-tih. Poredani u dva pravilna reda, odjeveni po zadnjoj modi u skupocjena prugasta odjela, ulaštenih elegantnih cipela, diskretno držeći kažiprst u malom džepiću prsluka koji se  nazirao ispod sakoa a iz kojeg je u pravilnom luku padao lančić pozlaćenog džepnog sata. Frizura ulaštenih briljantinom gdje su čak i brkovi bili posebno njegovani i izvinuti prema gore u finom luku činili su simetričnu  sliku dvanaestorice zemljaka.

Teško je otac mogao oprostiti djedu takvu eleganciju vidjevši ga prvi put sa 11 godina u sličnom izdanju kad se vratio doma zauvijek dok se u Evropi kuhao vrući kotao drugog svjetskog rata. Mada je njegov otac hranio mnogobrojnu obitelj  nije bio tu kraj njega, dok je u svom mučnom, bosonogom djetinjstvu nastojao zamijeniti majku u teškim seoskim poslovima  grubo osjećajući očevo izbivanje..

I tako je među njima uvijek ostao  nepremostivi jaz…

– Majko…Pozdravit ćemo se ovdje na pragu, trgnu je iz misli mladi glas. Nemoj me pratiti, skloni se s bure.

Naučila je prikriti osjećaje,  neće  plakati, ne želi mu otežati i tako je uzbuđen odlaskom.

–Tamo ga čekaju prijatelji,tješila se,
–Učio je jezik, pripremao se, razabirala je dok ju je kratko  grlio opraštajući se.

A nije mu rekla da se oblači toplo i da jede zdravo i još tisuću savjeta koje je bila stavila  na popis ostalo je neizrečeno.

Znala je samo da su njihovi  bijeli brodovi uvijek  spremni i samo čekaju dobar vjetar, jer  oni su ionako djeca svijeta.

Svuda smo razasuli snove, zavoljeli nekom našom ljubavlju nebo nad zapadom i činilo nam se da zvijezde saučesnički  žmirkaju  iznad velikih, silovitih rijeka u kojima se ogledaju.

Slijedi nas onaj isti mjesec što nas pratio u toplim noćima ljetnih snatrenja i govori kako nismo sami i da je sve na kugli zemaljskoj povezano…svemir, šume, polja i mora i ne poznaju granice što ih ucrtaše ljudi.

Blijede li možda zato tajni znakovi duše što te uz rodnu grudu vežu?  Jesu  li zato te stare šablone kao jedinstveni utori u koje se uklapamo veličinom duše i širinom ljubavi pomalo izgubile svoje stare obrise, a novo vrijeme gradi nove, univerzalne šablone u koje se uklapamo mi djeca svijeta.

Rasuše nas godine kao sjeme što vjetrovi  posijaše u dalekim zemljama a naša ostade nezasađena,  zatravljena, izbrisanih kodova …

–Ne preostaje mi drugo no da se molim da vjetrovi budu podatni tvojim jedrima,misliila je gledajući dugo  za njim, dok joj daljina nije otela zadnje obrise  putnika.