tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Neki dan sam pročitala da Hrvatske ovčare izvoze u Japan, navodno kao terapijske pse jer tamo gdje je bio Tsunami ljudi pate od PTSP i ovaj živahni pas ih liječi.
Ova vijest me je jako obradovala jer moj pas je Hrvatski ovčar. Zove se Zagor.
Kada je došao kod nas bio je jako mali. Trudio se da stalno bude u našoj blizini a i mi smo ga zavoljeli kao člana obitelji.
Kada sam birala ime za njega, bila sam neodlučna.
Moj je sin često čitao Zagorove romane a i ja ih nekada čitam i odluka je bila brzo donesena – neka bude neustrašiv, hrabar i pošten poput Zagora!
Kada je bio star tri mjeseca naučio je prve zapovjedi: sjedi, daj šapu, lezi …Naravno. pokazao je i da je neustrašiv – skinuo je veš sa žice, izgrizao moje nove krokse i donio jedno jutro komšinicin grudnjak!
Prije nego smo ga nabavili čitala sam raznu literaturu i vidjela da je ta pasmina alergična na lanac. Naravno, kod nas je on slobodan i u dobrim je odnosima s našim susjedima.
Imaju Hrvatski ovčari i svojih mušica. Kada je imao godinu i pol djeca su bila očajna, skakao je po njima i grickao ih kao da su njegove igračke.
Zagor sada ima četiri godine. Lijep je, voli djecu i mi ga jako volimo. S nama je gdje god mi idemo …u vinogradu, na polju kada kupimo sijeno i pred kućom kada odmaramo.Njegov lavež nam govori da nam netko dolazi. On je naravno, teritorijalan pas i zna da drugi psi ne smije preći preko našega dvorišta.
Najbolje je kada idemo u naše vinograde koji su pod samom šumom, on nas onda štiti od divljih životinja.
Mogu ovom prilikom preporučiti mladim ljudima da si nabave ovu pasminu. On potiče na šetnju i liječi svaku tugu.
Vjerojatno su to znali i naši stari kada su na urijama terali čorde svinja i krava. Uz čobane je tada uvijek bio vrijedni Hrvatski ovčar koji je znao i što njegov gazda misli.