piše: Kitana Žižić
Dok je bila mala, Lelija je sebe smatrala sretnom.
Odrastala je u velikoj obitelji, u kojoj je naučila što znači biti voljen i osjećati se zaštićenom od svega izvana, kao da je obitelj čvrsto omotana nekakvim zaštitnim ogrtačem, koji je nemoguće probiti, čak ni okrnjiti najmanjom rupicom. Jer bi i najmanja rupa mogla biti problem. Kroz nju bi istjecala ona divna grijajuća toplina, koja drži na okupu mikrokozmos sretne obitelji.
Možda je nekada bilo i dana, kad je obiteljska idila bivala narušena grubim glasovima, povišenim tonovima, pa i tugom, koja se gnijezdila zarobljena u razočaranom srcu. Nije rijedak slučaj da u brakovima, koji su započeli velikom ljubavlju, uslijed neslaganja karaktera, neizbježno dolazi do emotivnog udaljavanja. Ali djeca još ne razumiju i ne žele to vidjeti.
Sve što remeti slike, koje srcem bojaju i nevinom maštom obogaćuju znacima ljubavi, pohrane negdje duboko da ne izroni nenadano, kad mu se najmanje nadaš. Mogla je ponešto zaključiti iz ponašanja prijateljica, koje nisu rado posjećivale njen dom.
„Mama ti je stroga.“, govorile su.
Pa ipak, bila je presretna i u društvu svojih vršnjaka. Dvije odane prijateljice ponijela je sa sobom kad je iz djetinjstva zakoračila u mladenačko vrijeme. Uz njih je stekla još poneko prijateljstvo, toliko dragocjeno da život ne bi mogla ni zamisliti bez njih. Poput ključa upoznavanja bezuvjetnih ljubavi, i njih je dobrovoljno zatočila u sebi. Kadgod ih je trebala u ružnim životnim iskušenjima, dozivala bi ih sama boja njenog glasa, kad je zvučao teško kao hladni metal.
Na repertoar su došle i prve ljubavi, nakon onih dječjih iz vrtića i nespretnih, mucavih i plahovitih tijekom osmoljetke. Sa prijateljicama je urezivala imena simpatija u drvene klupe, a bilo je i obznana na zidovima zgrada, po portunima i mesnatim listovima agava. Bilo je i ljubavnih stihova upućenih neznancu, koji će je tek jednog dana poljubiti, prvo očima a onda… Očekivanjima i sanjama kraja nije bilo.
A onda i prve boli i razočaranja. Kao da Kupidove strelice bivaju ispaljene bez ikakvog reda. Zakače se za srca, koja ti ne mogu odgovoriti na ljubavni zov i obrnuto, tebe pogađaju strelice onih, koje ne možeš voljeti. Neki svojom upornošću izazovu nemir, koji je u njoj stvarao kontradiktorne osjećaje, ne razlikujući više da li joj se ljubav možda prikrada ili se toliko navikla na nečiju pažnju, da počinje ovisiti o njoj. Gotovo da joj je teško zamisliti sebe bez njega u nastavku puta, a možda samo odgovara na nečiju bol.
Nobelovac Milan Kundera vrlo je uvjerljivo opisao koliko mladenačke promašene ljubavi mogu biti ne samo bolne, već i opasne. Kad imaš sedamnaest godina i doživiš ljubavni krah, ne znaš da će to jednom proći i bit će novih susreta. Novih susreta koji će pomoći da se zacijele rane i srce opet otvori proljeću. Ali ako se ne primijeti ćorsokak u koji je mladenačka čista duša upala, ponekad se desi nezamisliva tragedija.
Kad ju je mamina sestra jednom odvela na mjesno groblje pri njenoj prvoj posjeti tetki, Lelija je bila zatečena velikim brojem samoubilačkih grobova mladih ljudi. Tu sliku nije mogla izbrisati iz sjećanja, ali je čvrsto odlučila slušati srcem i svim porama probleme mladih bića, ako joj to uspije. Nagovoriti ih svojom spremnošću slušanja i empatije da joj se otvore. Jer, teško da ikoga zaobiđu u posebno ranjivim godinama, susreti bez budućnosti, ali sa ukradenim srcem.
I Lelija se ludo igrala tražeći drugog da bi zaboravila prvog. Onda bi opet tražila prvog da zaboravi drugog. Ta luda igra samo je gomilala bol, jer nije zaboravljala ni prvog, ni drugog, ni trećeg, ni… Ponekad bi poželjela da je manje lijepa, jer bi onda dileme bile rjeđe. Zahvalno bi prihvatila srce koje je zaiskrilo zbog nje.
Usprkos naizgled neosjetljivosti prema mladićima, koji su je voljeli, to nije bio njen svjesni odabir. Nikoga nije željela povrijediti i svaka nanesena bol, vraćala joj se kao bumerang. Morao je postojati razlog tolikim nedoumicama, ali tada je neznanja bila nesvjesna.
Kad je rana jesen zakucala na vrata života, snovi su je vraćali u te dane i jutrom se budila izbezumljena upitnicima. Zašto nije voljela njegov smijeh u kinu, zašto ga je često napuštala da bi se uvijek iznova vraćala? Samu sebe je podsjećala na sebičnu Fleur iz Sage o Forsyteima.
Kasno je i za žaljenje i za kajanje. Povratka nema. Svi dobro znamo da ima samo sada i ovdje. Nepromišljeno propušteno neće se vratiti, a njeno srce kao da je okovano ledom. Sanjala dok spava ili sanjala budna, tako ga neće otopiti.
Njeno ime pamtim zahvaljujući jednoj davno pročitanoj pjesmi Dragutina Tadijanovića. O Leliji i jeseni i rastanku neminovnom. Ali ne o jeseni života, nego o požutjeloj odlistanoj jeseni, koja ih je mlade razdvojila. Bila je to tužna pjesma, kao i Lelija, dok mi je povjeravala svoje tajne i neostvarene snove.
Pomislila sam ali nisam izrekla, da se možda korijeni njenog nesnalaženja nalaze u obiteljskom domu, koji je idealizirala. Ne mislim pritom da je roditelji, braća i sestre nisu voljeli. Možda su samo roditelji neuspješno tražili svoju osobnu sreću. Te na nju prenijeli svoje nedovršeno traženje, lutanje bespućima zaboravljenih nadanja. Prepuštanje svakodnevnici bez predaha toliko predano i požrtvovno, dok ne zaborave na svoje najskrovitije sanje. Dok ne osvane jesenje ili čak zimsko jutro.
Leliju je zateklo već s jeseni. Ni obitelj nije osnovala, koja bi je barem ispunila drugim oblicima ljubavi. Nije znala da te druge ne mogu prevariti ničije srce, kad djeca odu svojim putem.
Suze se tekle niz njeno lice. Priča još nije stigla do kraja. Odjednom je osmijeh obasjava i preobražava, kako ne bi mogao ni najskuplji kozmetički tretman.
Ipak je jednom, ma koliko kratko bilo, prepoznala trenutak, koji je uspjela ne propustiti. Upoznali su se u tvrtki u kojoj je radila. On se u nju zaljubio, ali nije bio slobodan. Ponekad bi prihvatila poziv na kavu ili piće, ali uvijek s nelagodom. Nije bila spremna za takvu vezu. Nikada je nije ni poticao ni požurivao. Samo je volio sve više što je više upoznavao.
A onda jednog jutra, prije odlaska na posao, oslonio je ruku na njeno rame.
„Zašto se ne braniš?“, iznenadio se.
„Zašto bih se branila kad mi godi?“, iskreno je odgovorila i sebe iznenadivši.
Tako je počelo.
Možda joj to jedino preostaje da umiri tugu, kad je druge uspomene noću razbude i suzama umiju.