piše: Stjepan Poljaković
Periskopov softver danima obuzima jedan virus, tema i osjećaj o kojem se rijetko govori, osjećaj straha.
Doduše, dogodi se tu i tamo da ga netko spomene u kontekstu društvene pojave ali rijetko ćete čuti iskreno i temeljito priznanje: – Mene je strah!
Serija „Putovanje u Vučjak“, scena u kojoj učitelj Horvat (Šerbedžija) kritizira učitelja Lazara Margetića (Fabijan Šovagović) što ljudima budi lažnu nadu i priča priče o vjeri, obraćenju …
Nisam siguran koliko je istinito prenesen Krležin tekst jer nisam čitao dramu niti gledao kazališnu predstavu, znam da je Krleža bio ljevičar i moguće je napisao da je “čovijek je po prirodi zastrašeno živinče, pod fatumom straha se rađa i pod fatumom straha umire, to što mi nazivamo religijom je samo čovjekov strah da je gore netko jači i moćniji od njega pa mu se zbog vlastite sigurnosti i neizvjesne budućnosti pasji ulaguje …”
Nezgodan osjećaj. Strah. Ništa tako ne blokira kao strah, ništa tako ne uništava kompletnog čovijeka kao strah.
Kažu da su u strahu velike oči a meni iz glave ne izlazi jedna šaljiva zabilješka. Prije nekoliko godina kolegica je iz Srbije donijela velike šalice za tople napitke s natpisima. I ja pročitam: PESIMISTA: JOŠ NIJE NI PRDNUO A VEĆ SE USR... Neka mi ne zamjere fine njuške, sumnjam da se i oni ovom ne bi ili sada nisu nasmijali.
Pesimizam je plod straha i beznađa. Ja znam reći da mi Balkanci često tražimo razlog zašto nešto neće uspjeti, nego zašto hoće i kadanetko krene u neki projekat za čas nađemo desetak razloga za neuspjeh.
Knjiga „Kako se riješiti suvišnih briga“ (autoru sam zaboravio ime), pomogla mi je da otključam stih iz Biblije…Luka 21.26: „Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu …“
U toj knjizi se autor bavi pojmom brige, kao nečegašto izaziva osjećaj straha, potištenosti, zabrinutosti i da ne nabrajam dalje a to se u konačnici odražava na našu probavu, psihu i život u cijelini.
Liječnici su došli do zaključka kako mnoge bolesti proizlaze iz zdravlja duha. Svi dižemo dreku ako njih par umre od nekog virusa a koliko ih danas umire od moždanog, srčanog i raznih drugih udara pa od raznih rakčina koji su uzrokovani stresovima!? Ljudi doslovno umiru od strahova i briga.
Još je davno u izrekama Salamonovim zapisano da „Veseo duh krijepi kosti“. Isto tako kažu da put k ozdravljenju počima sa suočenjem i priznanjem stanja u kojem jesmo.
Kod nas Balkanaca je urođen mačohistički stav da muško ne smije zaplakati, da je sramota biti kukavica. A ako uzmete recimo kralja Davida kao ratnika, nije se bojao Golijata ali u psalmima nalazite koliko i kako kuka i plače od straha suočen s propašću. Prorok Ilija je bio jako hrabar kada se na gori Karmelu suočio sa 400 Balovih svećenika i narodom Izraelskim kao promatračem za kojega nisi znao na čiju će stranu na kraju stati a poslje svega i on se uplašio i utekao.
Kao netko tko nema veliku školu ali ima dosta iskustva i još ih je više tuđih popamtio, replicirati ću Krleži. Ja vjerujem u to da nas je naš stvoritelj, kako god ga netko zvao, stvorio takve kakvi jesmo ali unutar svakoga od nas postoji nešto slično rupi, praznom, neispunjenom prostoru, zona slobodne volje, izbora.
Promatrajte malo ljude oko sebe, svi su u potrazi na nečim ili nekim tko će ih usrećiti, pomoći im riješiti probleme zakrpati prazninu, ispuniti dušu. Neki se potajno nadaju da bi ta osoba ukoliko ju nađu mogla odraditi sve za njih i da oni dođu na gotovo.
U tom stavu ima jedan mali problem. Budući da se radi o o nama samima, o onim najdubljim i od mnogih skrivenim osjećajima i našoj od Boga danoj slobodnoj volji o kojoj ovisi naš stav i naše ponašanje, nitko drugi ne može odraditi posao za nas.
Mi smo krojači naših stavova, razmišljanja a iz svega toga proizlaze naša djela. Mi smo ti koji se moramo suočiti i s našim strahovima, prihvatiti ih kao nešto normalno i prirodno, jer strah je u mnogome i kočnica da ne napravimo grešku.
U Bibliji koja je meni pomogla da prebrodim najteže kušnje, čitamo kako Bog svoj odnos prema nama uspoređuje kao odnos djeteta i roditelja. Puno je takvih stihova, trebala bi mi tri članka samo za to.
Želim reći samo sljedeće, naš tvorac je zamislio da mu mi budemo djeca i da u njegovom okrilju tražimo utjehu i pomoć. On dapače, uživa u tome da nam pomaže.
Naš tvorac je i te kako živ i voljan nam je pomoći, o tome vam mogu posvijedočiti prvo ja pa onda mnogi drugi koji su mu se obraćali. Moj vam je savjet da pokušate porazgovarati sa stvoriteljem i da njega pitate kako da se riješite problema ma kakvi i koliki bili. Zastanite na trenutak i obratite mu se svojim riječima ma kakve bile i koliko ih god bilo.
Grješnik iz Evanđelja je došao u hram i busao se u prsa govoreći: “Smiluj se meni grješniku“. Nekoliko riječi iz srca iscijeđenih može pokrenuti slapove blagoslova.
On i vi se morate dogovoriti, nitko taj razgovor nemože obaviti umjesto vas. U pitanju je vaša sudbina, vaš život i vaši strahovi.
„Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi,
al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe,
nit’ će se pokolebati moj savez mira«,
kaže Jahve koji ti se smilovao.“ (Izaija 54.10).