piše Nela Stipančić Radonić
(Iz rukopisa romana Trubačica sa Seine)
Ulice su se smješkale Jeleni, kao da je prepoznaju, iako je prošlo skoro tri godine od njezinog odlaska. Ništa se nije promijenilo. I sve se promijenilo. U Jeleni.
Zastala je na Kamenitim vratima.
Mir, spokoj, tišina. I molitva. Ona najvažnija joj je uslišana. Roditelji su joj živi. Pali svijeću i zahvaljuje na koljenima.
Na Gornjem gradu sreće prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošle su ruku pod ruku, sve tri zajedno. Nisu se previše žurile. Kao dame u godinamaa.
– Ma gdje bili, ma što radili, svima prolazi vrijeme, pomislila je nastavljajući razgledati sve oko sebe.
Baš tu, pod starim lampama Gornjeg grada, koji je jedini sačuvao, kao lijepa mlada pod ukrasnim velom svoje lice, koji ga je štitio oduvijek od promjena, novotarija i samog vremena, kao da najjače svijetli njegova prošlost. Pa i Jelenina. I kao da, za ono što je ružno, tu naprosto nema mjesta, dok ono lijepo uvijek nađe svoje mjesto i ostaje tu zauvijek.
Kao skamenjeni Matoš na klupi.
Pokraj Njega se ne osjeća usamljenom. Sjela mu je u krilo. Pjesnik u krilu pjesnika. Kao dijete u krilu majke. Sve razumiju jedan drugoga i ne trebaju im riječi. A suze teku polako.
Kada je ponovno pogledala na sat, spuštala se večer. Još nikoga nije bilo, nijednog para, zalutalog pješaka, nijednog uplakanog djeteta. A opet, kao da su se svi vrtjeli iza njezinih leđa. Nadolazili su glasovi i riječi …
Već ih je mogla čuti. Te dvije najljepše riječi na svijetu pa onda poljupce, tisuće, milijune, mogao bi se njima prekriti cijeli Zagreb, umjesto kiše i oblaka, bilo bi ih za sva godišnja doba i za nekoliko godina, i što bi sve čovjek s njima mogao napraviti samo da su od nekog drugog materijala, barem papira ili pamuka ili bilo čega …Jer, ovako bez oblika, nevidljivi su poput zraka. Samo ih Jelena još i sada čuje i vidi.
Šteta, tako su lijepi, nježni, samo što se ne raspuknu, ne razlistaju kao milijuni ružinih latica svih boja …
Ustala je polako, kao da se oprašta sa starim znancem.
Učinilo joj se da gore upravo prolijeću daleka jata ptica selica, koje odnekud sa zemlje ispraćaju sjećanja skrivena iza drveća, ulica, zvonika.
Bilo je to sve davno, jako davno ali, sjećanja još uvijek postoje.
Samo im je trebalo malo odškrinuti vrata pa da dolete kao neka ogromna Ptica, velika i stvarna, dok maše lagano svojim krilima da ju ne preplaši. Divila joj se. A onda nakon nje ugledala je Zmaja s dugačkim repom. Ptica se prepala i nestala.
Zmaj je sada stajao i promatrao je. On se nije bojao. Nema se potrebu ni namjeru skrivati, a još manje od nekoga bježati. Svjestan svoje snage, čak niti glumi niti se pretvara, takav je kakav je, osjeća Jelena dok se udaljava. Ako ga je slučajno i sretala do sada, odmah bi mu se maknula s puta. Kao sada. A ne da stoji i čeka da se on makne. Toga nema ni u jednoj priči. Zmajevi su jači od ljudi, i zato ih se ljudi jako plaše…
Ali, Jelena se ne boji, već mu samo okreće leđa, kao toliko puta do sada svemu što je ružno i što joj zadaje bol. Ona je oduvijek takva, slaba kad je sretna i hrabra kad je boli pa tek onda prkosi tamnoj sjeni i mraku. Tko li će znati otkuda uopće dolazi ta hrabrost?
Dok je samo minutu prije sjedila na klupi izgledala je još posve nježno i bezopasno, kao janje. I čovjek bi se mogao lako zabuniti, da kojim slučajem tuda šeće i da ju spazi zamišljenu i samu na klupi. A posebno onaj, tko vreba takvu priliku. Napad iz zasjede. Kukavica. Ali ne, ne bi se baš dobro proveo, brzo bi pobjegao pokunjena repa. Jer, njezine su misli brze kao vjetar, riječi su joj strijele, a pogledom uspije dvaput do srca uroniti i izroniti. Ona sama sebi cijelog života mjeri i reže. I zato je brza i ne griješi ni prema drugima. Bez puno oklijevanja. I tako živi oduvijek. Putnica kroz život.
Bez sunca, bez svjetlosti, tako su izgledale sve sobe u koje se useljavala.
Istina, one prve, dok je studirala bile su kao spomenici ružnoći, bez pola namještaja, polomljenih stolaca, bez cvijeća i televizora …
Jedna čak i bez kupaonice i ogledala! Naravno, poslije je to sve došlo na svoje, malo po malo, na kapaljku: – Eh vi mladi gdje vam se žuri…polako, uredit će se kako smo i obećali,..znate ovaj rat nas je sve,…eh, eh,…da i grijanje slabo radi, ali znate nema vlage, to vam je dobra izolacija …
Useljavala se tako tko zna koliko puta, hrabro, stisnutih usta, bez puno razmišljanja. U tim sobama ionako se zadržavala kratko, vječito u nekoj žurbi za nekim drugim stvarima, vrteći se od nemila do nedraga, kao mačka oko svoga repa.
I tako bi nekako izdržala sve do ljeta, ali sparne duge noći, glasovi života vani, još budni prolaznici i uvijek bučni auti, podsjećali su je da je živa. Da postoji.
Ponekad bi ustala s kreveta i obukla se, ne gledajući na sat. Kretala se žurno, kao da će negdje zakasniti i onda utrčala u prvi tramvaj. I tako bi pobijedila tu večer.
Vraćala se pred zoru. Mirna, tiha, kao sjena. Miris od vlažnog podruma u stubištu. Pregorjela žarulja. Jedva pogodivši bravu u mraku, kliznula bi u stan u kojem je zrak bio uvijek malo ustajao i nije pružao nimalo radosti, a pogotovo ne topao osjećaj doma. Nikakvih znakova života. Sjela bi u fotelju i puštala Arsena ili Brela. Satima …
Treba pokloniti suze vječnosti, a ne čovjeku.
Nisu one krive što, kad jednom krenu ne umiju stati. Možda s godinama i to nauče. Kao dijete hodati, a poslije sve ostalo. Samo odrasli ništa više ne nauče. Krivi su oni koji ne znaju dati.
Slabi uzimaju lijekove ili druga sredstva, drugi započinju sve iz početka. Koliko god puta trebalo.
Da je negdje kojim slučajem tada srela onu mladu francusku pjevačicu, koja je već oduševila pola Europe, jer pjeva o tako jednostavnim stvarima, iskreno iz sveg srca, sigurno bi zajedno sada putovale, Pjevačica i Jelena:
– Mogu mi ponuditi luksuznu sobu u najboljem hotelu, mogu me ostaviti na hodniku da spavam, mogu se zadržati mjesec dana, a mogu ostati tri desetljeća, nije me briga!, mrmljala je sebi u bradu dok se sada spuštala onim starim drvenim vijugavim stepenicama s Gornjeg grada, ispod kojih viri svakakvo smeće, ostaci razbijenih boca piva, zgužvani papiri od hrane s crvenilom od kečapa, poderane karte od ulaznica…a ona u sebi izgovara stihove Matoša, praveći se da ništa ne čuje i ne vidi:
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce, koje boli, boli jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Dolje na Trgu, čak je i stari Matoš dotrčao za njom s klupe, zadivljen što ga, eto, ipak netko recitira, pa joj je obećao, kada sljedeći put svrati, dat će joj još neku svoju novu pjesmu. Shvatila je to kao dobar znak.
Za novi početak.