Posvećeno bugojanskim fratrima koji su u nevoljama, ratnoj tami pružili utjehu svom narodu. Pritom nisu gledali koje je nacionalnosti čovjek, već kakve su njegove rane. Posebno hvala tadašnjem župniku fra Janku Ljubasu koji je, izložen napadima s mnogih strana, skrbio za bugojanske logoraše …
piše: Dragica Šimić
Uvijek si bio blizu. I kad nisam htjela vjerovati da me poznaješ i razumiješ, ti si se smiješio sa svojih oltara držeći u rukema bijeli cvijet.
Ljiljane nježni …I dijete Isusa … kao da si htio reći : – I ja imam ljubavi za malene, kao i ti što u rukama pronosiš kraj moga kipa, ispod moga samilosnog pogleda divna čeda svoja.
Ja sam prolazila pored tebe uvijek zahvalna na tvom blagom pogledu ali ne vjerujući potpuno u tvoju svetost i sumnjaući u svojoj mladosti i neznanju …
Nisam vjerovala u svece. Vjerovala sam da su ljudi grešni i da ne zaslužuju da ih se stavlja uz bok Očev.
Jer i ti si bio čovjek. Bio si Fernando Martins de Bulhões, rastao pod portugalskim nebom, gdje ti još pobožni roditelji u dušu posadiše bijelo cvijeće božanske ljubavi.
I tako, nevjerna ja, prolazih pored tebe uvijek bliže bijelim oltarima Očevim.
Al ljudski je to, Ljiljane moj predivni. Ljudski je sumnjati, tražiti, moliti ..
Zato si oko mene stavio one koji su te voljeli, pričali su o tvojoj moći, kako razumiješ malene i ponižene i kako tvoje riječi, kojima te obdario Bog, liječe dušu, otjeruju zle duhove, krijepe, ozdravljuju.
Ponekad sam te zaboravljala i nevažne stvari stavljala ispred tvoje ljubavi, jer bez tame nisam pepoznala svjetlo kojim te obdario Bog.
Zaboravljala sam te i onda kad nam srušiše domove …Kad nas ponižene u koloni vodiše, kad su sve sile pobjegle i oružje utihnulo, kad skršeni nismo imali više kamo, otvorila su se vrata tvoje crkve, i tvoji fratri nam pružiše ruke. Ti si stajao još uvijek na istom mjestu, istog samilosnog pogleda …
Samo je tvoja riječ brisala suze ( jer ti si živio u svojim fratrima), tvoja je ruka spajala razdvojene, okupljala unesrećene, svjedočila da nijedna tama ne može biti jača od nebeskog svjetla.
Prepoznala sam te, vjerni prijatelju čovjekov. Tek u tami života zasjalo mi tvoje svjetlo, zamirisali ljiljani snagom tvoje vjere … Nikada nas Bog ostavio nije. Mirisi tvoje duše otopili bi zloću najgoreg neprijatelja. Tvoja crkva bila je utočište svima. Nesebično si rasipao svjetlo svoje duše dok smo se utjecali tvome skloništu.
Poslije sam te sretala gdje god bih odlazila, tvoje crkve su svuda po svijetu.
Oprosti mi, stalno sam te nešto molila, stalno tražila za sebe i za svoje, ali na kraju shvatih da je to zato što te upoznah potpuno i nađoh se u sigurnosti tvoga štita, nađoh se u prijateljstvu tvoga zagrljaja, nađoh se u ljubavi kojom sjaš pa te ne želim više izgubiti .
Danas neću tražiti ništa, jer postali smo pravi prijatelji, i ti sam znaš da danas želim samo mir tvoje ljubavi i spas za mnoge druge koji pate …spas za brodolomce u životnim olujama, utočište za stradalnike ratova, slobodu za uznike, novi život malenima …
Malo je stoga, poljubiti tvoje haljine predivni bijeli cvijete …hvala ti što si tu …