piše: Dragica Šimić
Uvijek se jave u kasno ljeto, kad dvorišta bivaju kao poluizgorene stepe i trava pod nogama šušti suho i beživotno. I kao što se čovjeku pojave sjedine u godinama zrelosti tako i na granama, u krošnjama izranja zeleno- žuto, smeđe obojano lišće. Sve obavije neka tišina iščekivanja kao da je samo pitanje vremena kad će doći i u kojem obliku.
Tišinom mi obzori kažu da je ponovo vrijeme odumiranja i onda poljem, iz šume, valjajući se u nekoj tihoj, sporoj igri, puze guste magle prema gradu. Kao lijene, neminovne sjene predvečer se dokopaju gradskih ulica, ulazeći u zatamljena dvorišta besramno narušavajući privatnost drvenih klupa, uvlače se u tišinu borova, ocvalih cvijetnjaka, istražuju propusnost prozorskih stakala, zavlače se rastezljivo pod upaljene lampe i tišinom niz ulicu ližu opustošena predgrađa.
I ja tada znam da će skoro doći. Uspomene na minule jeseni ponekad dolaze s maglama, ponekad u mirisu izgorenih polja a ponekad u jatima gavranova.One prve donesu razigrane dječje korake, trku po pašnjacima, maštanja na proplancima, prvo dijeljenje tajni o zaljubljenima i urezivanje imena u tvrdoj kori stabala. Donesu čuđenje paprati dječjem bezrazložnom smijehu, urotu sunca sa danima igre, saučešće oblaka nad sušnim poljima, roditeljski prijekor za potrganu odjeću što je popustila u predanom natjecanju brzog penjanja na tanke ljeskove grane s kojih je usput potrebno pobrati koščate plodove i spremiti ih u prepune džepove.
Donesu i miris vatre i pečenih kukuruza ukradenih pred budnim okom poljara, kao da se uopće moralo krasti u vlastitim poljima u kojima su tek naherena strašila bila nijemi svjedoci tajnih nestašluka..
Prve magle uvijek kažu da trave ubrzo idu na počinak, da će rumeni zalasci nad gradom, koji je velika riznica ukoričenih nadanja u zlatnoj knjizi života, bivati sve rjeđi, da će ljeto pokupiti sve svoje atribute, uredno ih posložiti u zlatnu škrinju u koju je revno pospremilo i uspomene pa ih nosa godinama, sve dok mali željezni katanci ne postanu tako slabi i ta drevna putnica u svom bezglavom trku ne prospe sve te uspomene po vremenu.
Tad ponovo ožive prohladna i snena gradska jutra, prvi mirisi kruha iz pekarni, ceste oprane prvom hladnijom kišom. Otvore se velika, teška vrata škole, iskrade se niz stepenice miris knjižnice, prostruja dugim hodnikom ozbiljnost pred novim saznanjima.Čekanja na peronima prepoznaju tankom, drhturavom slutnjom nove jesenske vjetrove što pustoše drvorede kestenja, gradske parkove i kao živa bića mame poglede u daljine u koje odlaze i skoro odnose dio mene sobom da ga jednog ovakvog dana vrate s jatima..postanu neminovna igra vremena, sukobljavanja vremenskog i vanvremenskog što briše granice izmedu prošlog, sadašnjeg i onog što će tek doći.
U vremenu kao što je ovo ljeto susreće jesen na periferiji života, sjedaju za isti klavir i naizmjence sviraju sonate, stavljajući pred nas težak zadatak. Odlučiti čija je virtuoznost osebujnija i senzibilnija i hoće li ljeto iz te igre zvukova i tonova izići kao pobjednik.Ali kad kasnije, u sutonu zamijene klavire violončelom i gudala postanu umorna, kad obgore pokošena strništa i uplaše se košute zasitnog mirisa paleži i dalekog huka vlakova u daljini, jegulje pobjegnu u rijeke i djeca se iz mirnih snova prenu u zlosutnom vremenu, kad jesen ureže nove poene u kori hrasta, meni se učini deja vu.
Razabirem mogućnosti da se moje već proživljeno vraća drugima istom snagom, istim bolima, istim oporim mirisom smrti i stradanja. A ja sjedim u budućnosti i gledam u udobnosti doma proživljene uspomene na licima djece, na isrpljenim vjedama majki i mršavim koščatim tjelesima očeva na izgubljenim brodovima nada i bespuća.Tad znam da stižu ponovo jer me sve okolo podsjeća na njih, nadiru u neprobojnim redovima kao male crne nemani a ja ih spuštam u ravnodušnu bjelinu papira kao jata gavranova što ih maštom pretvorim u mala crna slova i napravim od njih priču o jednom drugačijem djetinjstvu u kojem glavne likove igraju mali heroji.
Djeca žive svoje djetinjstvo čak i onda kad vremena nisu dobra, kad su pogubna, neprijateljska prema životu, ljubavi i razumijevanju, igri…Oni sami čak i u najvećem kaosu pronalaze način da budu vesela, da žive igru, da vole prijatelje. U njihovim očima nikad se ne gase krijesnice i zvijezde nikad ne silaze sa njihovog neba koje je u nekim noćima tek tanka vidljiva granica koja ih dijeli od anđela.
Tih dana izbjeglice su ponovo , često bezuspješno obilazili kvartove tražeći napuštene kuće ili bar sobu u koju će se privremeno smjestiti. Često se znalo desiti da dode do sukoba između pojedinih obitelji koji žele podijeliti kuću s drugima koji su je već okupirali.Zadnja kuća u našoj slijepoj ulici bila je grandiozno zdanje sa nekoliko uređenih pomoćnih zgrada u kojima se također moglo stanovati. No njen jedan, jedini stanar koji ju je zaposjeo onako kako se to u ratu radi-oružjem, znao je često oružjem i braniti prilaz uređenom imanju vjerujući da će poslije završetka rata sve to biti njegovo.
Namrgođen, mračan nije se zbližio ni sa kime iz susjedstva a oni koji su imali priliku s njim razgovarati opisivali su ga kao neugodnu osobu. Zato smo ga zaobilazili i često okretali glavu kada bi svakodnevno odnekud pronosio teške pakete i istovarao njihov tajni sadržaj u dobro branjene riznice.Nismo pitali ništa, ali znalo se da su tereti stizali iz napuštenih seoskih kuća, sve potrebne i nepotrebne stvari koje bi ljudska nezasita priroda, ili prije gramzivost poželjela imati…
Jednog ovakvog sličnog dana dok su se ljeto i jesen natjecali u izvođenju svog vremenskog krešenda i mirisi zgarišta zauzimali zrak pomiješan sa prašinom ruševina koja se postepeno slijegala nad ranjenim kvartovima, djeca iz ulice jurila su u svojoj bezglavoj igri praćenoj smijehom i vikom. U intermezzu topovske paljbe naganjali su se sa vrckavim lovačkim psom kojem su dali ime Džeki i za kojeg su vješto izmolili moju naklonost.
Džeki je jedan od mnogobrojnih pasa lutalica koji su ostali bez vlasnika u velikom ratnom egzodusu i kaosu. Našli su ga na ulici i doveli izgladnjelog pred vrata moleći me da ga nahranimo i zadržimo. Podijelili smo s njim naše skromne zalihe hrane i on više nije htio otići sa našeg praga. Zahvalno bi sjedio pred vratima i oštro režao na sumnjivce.Nismo ga vezali sve do jednog dana kad je u njemu ponovo na naše iznenađenje proradio lovački instinkt te se obrušio na susjedove kokoši. I ne bi to dobro završilo da nisam, začuvši pucnjeve istrčala iz kuće i ugledala razjarenog susjeda kako puca na luckastog psa. Od tada smo ga vezali s čime se nikada nije pomirio. Ležao bi dugo potišten, šapica ispruženih naprijed naslonivši sanjivo vlažnu njuškicu na njih, ne odgovarajući na naše dozivanje, ignorirajući nas kao da smo dio zraka koji ga okružuje. Kad bih ga, pak oslobodila i pustila u trku s djecom kojima je bio najvjernije društvo, budno sam pazila da se ponovo ne probudi apetit za susjedove kokoši.Sad su neumorno optrčavali krugove od kuće do prvog raskršća izvikujući mu ime na šta je on veselo lajao.
Djed Slavko je upravo motao suhu kukuruznu svilu u podnevnu cigaretu, a baka Ljuba spuštala na stol tri čaše hladne vode za naš nerazdvojni ratni trio koji se upravo spremao na podnevni odmor. Topovi u daljini danas su šutjeli pa su svi izišli na ulice da iskoriste još malo ljetne topline.Naš kratki odmor ne bi omelo ništa da nismo ugledali njega kako se natovarenim biciklom povlači sporo dugom gradskom cestom a djeca mu svako malo svojom trkom staju na put.Onda je zastao s mukom pridržavajući teret a razigrana kolona ga je slijedila.
-Kako se ti zoveš, upitao je mog petogodišnjeg dječaka dok sam se polako ustajala od vrtnog stola i oprezno prilazila razigranoj grupici.Dijete je odgovorilo.Pogledao ga je hladno…jer ime je u tim vremenima značilo puno, značilo sve. Izgovaranjem imena izgovorili biste svoju povijest, svoje nakane, svoj status u društvu (koje i nije bilo društvo), i naravno svoju budućnost za koju je vrlo upitno da li ćete ju doživjeti, upravo i jedino zbog svog imena…
-A što vi striček uvijek vozite u tim velikim paketima? ispalio je moj petogodišnjak.
-Rekao sam da sam nastavnik. Ovo su knjige koje skupljam po srušenim školama. Jednom kad prođe rat vratit ću ih tamo gdje su pripadale, trudio se da objasni svoju revnost skupljanja.
-Ali što je ovo, nisu to nikakve knjige, uporno je bilo dijete pokazujući na debeli svežanj iz kojeg su izvirivali žuti klipovi kukuruza a u naprtnjači je zveckaolo nekakvo posuđe.
-Koga još imaš? bio je uporan nastavnik.
-Mamu, brata i seku.
Izvukao je iz naprtnjače četiri kukuruza i pružio mu ih kao da mi predaje nešto vrijedno i veliko.
-A za tatu, naherio je glavu moj mali nevaljalac koji nije poznavao strah ni okrutne zakone rata.
-A gdje ti je tata, šibao je pogledom čas mene, čas njega.
-U logoru, odbrusio je dječak.
-Ooo, kako si komšija, pa gdje si odavno te nema, dogegao se djed Slavko prekidajući gromoglasno napetost i obraćajući mu se kao starom prijatelju.
Na trenutak ga je pogledao zbunjeno, čas njega, čas nas ne znajući ni sam kako da se dalje postavi prema obitelji neprijatelja a onda je iznenađen djedovom ljubaznošću i sam želeći pokazati veličinu ratnika pobjednika izvadio još jedan kukuruz i s visoka mu ga pružio udaljavajući se sa djedom prema kući i odvozeći teški teret sa sobom. Za njim je ostajao zveket pokradenog posuđa, par knjiga zavezanih u mali paketić kojima se predstavljao kao nešto što nije i “ciganka” na leđima, njegov jedini pravi prijatelj.
Djeca su nastavila svoju razigranost u kasnom polujesenskom predvečerju, a ja sam se sagnula i upitala tiho mog malog junaka:
-Zar ti nisam rekla da ne razgovaraš sa nepoznatim ljudima.
A on se samo nasmiješio ne prepoznajući pravi prijekor u mojim očima.Shvatila sam da samo nebo čuva djecu. Ostadoh zamišljeno gledati i pitati se da li se učo sjetio svoga djetinjstva, da li mu se srce smekšalo od pogleda na razigrane dječake kojima u takvim trenutcima nisu bila važna imena, ni nacionalna pripadnost. Oni su znali živjeti svoju igru i svoje djetinjstvo ma kakvim teškim vremenima pripadali.
A meni se svake godine u ovo doba, dok se na periferiji vremena sastaju ljeto i jesen i kukuruzi zriju u poljima vrate ta davna sjećanja i tek daleki obrisi vremena jednog djetinjstva. Pomislim kako bismo uvijek u sebi trebali ostati djeca, onakva djeca koja iz najgoreg vremena uzmu i žive samo najdragocjenije -nepotkupljivu iskrenost i lukavo se nasmiješe prijekorima, jer oni znaju put.