Ovo je moja priča …
Moje ime je Marizela Čačić- Vuković. Rođena sam 06.02.1981. godine u Slavonskom Brodu.
Završila sam osnovnu školu u Oriovcu sa odličnim uspjehom, upisala za ekonomistu u Slavonskom Brodu i bila vrlo dobar učenik te sam i maturirala s vrlo dobrim uspjehom.
Tada sam imala velike snove upisati fakultet i postići svoje snove, ali …mjesec dana nakon mature imala sam prometnu nezgodu u kojoj su svi moji snovi srušeni.
Nastradala sam 16.07.1999. kao suvozač, s teškim ozljedama u kojima je bilo upitno životno stanje.
Najviše mi je stradala glava, a i drugi dijelovi tijela. Imala sam frakturu lubanje, postraumatski meningitis, hidracefalus, jaki potres mozga, izljev krvi u mozak … koma ….
Prognoza liječnika je bila – 99% smrt!
Zahvaljujući mom doktoru Dr. Smiljanić koji se maksimalno dao u moj slučaj i Bogu koji me nije napustio ni u jednoj sekundi, dogodilo se čudo.
Dobila sam novu šansu za život i mukotrpan proces za ozdravljenje, ali mladost, volja za životom i ljubav roditelja i brata, dala mi je još veću snagu!
Nakon 72 dana hospitalizacije ugrađene plastike s desne strane lubanje krenula sam u nove pobjede. Uči tko si, što si?... ponovno uči hodati, pričati, jednostavno sve iz početka.
S vremenom su se vraćale neke slike iz prošlog života ali u malim količinama …. Imala sam podršku najbližih, to me je motiviralo, ali i vrlo neugodne trenutke gdje su te ljudi žalili pa neki i ismijavali. Ali ima nas svakakvih pa im nisam htjela zamjeriti!
Moji najvažniji bili su uz mene. Brat od šest godina stajao je ispred mene i vikao: – Dođi seko! – dok me je tata vodio da napravim prve korake!
Dobila 80% invalidnost i 100% nesposobnost za rad …. bez kose sa 40 kila krenula u borbu dalje. Tada je pokrenut sud i počinje nova dramaturgija….. o tome bi se dalo knjigu napisati ali ne želim se sjećati jer suze mi teku same od sebe i bolno se vraćati na takvu situaciju gdje si 100% u pravu ali uvijek te pobiju …. takvo nam je pravosuđe!
Sud mi je trajao 14 godina i ne bi ni završio da nisam pristala na nagodbu kakvu su oni ponudili … nisam imala uvjete za život, bila sam prisiljena! Raditi ne možeš a primanja nikakva nemaš pa sam pristala na rentu koju oni nude, a ne prosjek plaće ekonomiste koju zaslužujem. Ma, sretna sam da je i to završilo iako nije bilo kako bi trebalo biti. Mama mi na bazi živaca i sekiracije dobila šećer 24…. svi su bili slomljeni borbom za mene!
U svakom papiru mi piše upitno majčinstvo, nitko mi to ne preporučuje, ali …mlado, željno života i svoje obitelj, htjela sam dijete pa ma kakav rizik bio! Doktor je rekao da je kritično ali pokušati ćemo…. godinu dana ranije me skinuo s tableta phemiton i pila sam folne kiseline da mi se organizam očisti od tableta.
Tada sam ostala trudna, kritična trudnoća od prvog dana, ali uspjela sam, zahvaljujući doktoru koji me porodio na carski rez, roditi zdravo dijete. Ali, tada sam dobila epilepsiju!
Znam da sam riskirala ali nije mi žao jer imam divnu kćer na koju sam ponosna!
I tako …cijeli život borba i bolovi ali ostvarila sam si želju uz obitelj i supruga koji je uz mene.
Glava je kažu centar svega a moja je maksimalno uništena te ja ovaka kakva jesam, borbena, ne dam da me niti jedna bol slomi!
Upisala sam se u udrugu invalida Loco-moto gdje sam našla divne prijatelje, osobe koje me vole kao i ja njih … osobe koje imaju teške uvjete za život kao i ja sama, pa smo podrška jedni drugima.
Zajedno se smijemo, plačemo i pomažemo koliko možemo …to su ljudi koji nisu iskvareni, koji samo žele živjeti onim načinom života kojim mogu!
Počela sam trenirati s njima boćanje za osobe s invaliditetom i to me veseli.
Zahtjev za invalidninu sam pravila i naravno, odbili su me jer ne izgledam kao osoba koja to treba primati a nitko se baš nije pozabavio mojom situacijom, nalazima i slikama glave gdje mi pola nedostaje! I šta reći, nemaš se kome obratiti, zakon je takav kakav je, živi, bori se kako znaš ….i budi sretan da si živ!!!
Hvala svima koji su uz mene u mojim teškim situacijama!
