piše: Stjepan Poljaković
U vrijeme darivanja i Božićne euforije riješih da vam pišem o tri žene. Tri žene koje je Svevišnji pozvao k sebi u razmaku od 5 dana.
Prvo je otputovala naša Mama, Muti, Mutilajn, žena čijeg sina njegujem pod Alpama.
Negdje od ljeta na ovamo njeno se zdravlje pogoršavalo. Kad sam došao u smjenu poslije njenog povratka iz bolnice rekla je da se sigurno nisam nadao da ću i nju služiti kao i njenog sina. Priznao sam joj da sam već dulje vrijeme bio svjestan da će do toga doći i da to meni nije problem, prirodno je, život počinje i najčešće završava sa pelenama.
Mutilajn bih usporedio sa kaktusom. Kaktus sam po sebi nije nešto prelijep, bodljikava biljka sa suhog, vegetacijski jalovog tla od koje se izmičemo jer bode.
A opet, mnogi će se složiti da se rijetko koji cvijet može mjeriti sa ljepotom kaktusa u cvatu.
Mutilajn je bila stamena, čvrsta, svojeglava i tvrdoglava žena, samo najstrpljiviji i najpažljiviji imali su priliku uživati u njenoj dobroti.
Iza bodlji, garda, krhkog tjela, sakrila se osoba koja je iznad svega voljela, ples, šalu, pjesmu, društvo. Rijetko poštena i darežljiva osoba, netko tko vas je iz svoje bolesničke postelje znao pitati jeste li ručali ili se ljutiti što ne želite uzeti novac bez odobrenja njene i sinove skrbnice.
Umrla je u ponedjeljak u 90. toj godini života.
U četvrtak sam dobio poklone za rođendan, bila je tu i kuverta s lijepim željama i novčanica, dokaz da je i u najtežim trenutcima mislila na druge.
U prošlu srijedu je umrla i „moja Baka“, naša baka Ana. Ja sam je u šali svojatao i zvao mojom bakom jer je zračila takom dobrotom i vedrinom kakvu sam rijetko viđao i mogu reći da je i ona mene voljela kao rođenoga. Bog ju je poživio 94 godine. U našem naselju boravila je s prekidima nekih 25 godina. Ratni vihor nju i njenu djecu raštrkao je s Modrana kod Dervente prema Omišu, Berlinu, Vrbovcu. Iako raštrkani svi su u kalendaru imali zaokruženi 26.7. Bakin imendan.
Baka je bila matica, ona oko koje su se svi okupljali i netko čije su ruke nesebično hranile i darivale generacije i generacije susjeda, rođaka.
Ja sam bio njen povjerenik za zdravstvo, netko tko ju je pratio na preglede, sređivao papire, nalazio lijekove . Prošle godine sam pod Alpe otišao baš na svetu Anu. Znajući koliko joj to znači izručih telefonske pozdrave preko zeta. Poslije tri tjedna osvanuh na kavi, pozvala me k sebi u sobu i posebno veselim glasom mi zahvalila na čestitanju. Pružila mi je ruku a u ruci smotuljak, kćer je rekla da je to bakin zavjet i da to uzmem da se ne uvrijedi.
Dva dana poslije bake otputovala je i naša Bibi.
Bibi bombona, susjeda s raskršća pod Alpama.
Bibi je bila osoba kako se to danas kaže, s posebnim potrebama. Odrasla kraj braće koja ju nisu posebno poštivala, toliko da je netko stran morao preuzeti ulogu skrbnika. Svi koji su češće prolazili našom ulicom znali su za ženu koja uvijek veselo pozdravlja prolaznike. Mi koji smo prolazili pješke dobivali smo na dar bombone, čokoladice, bilo kakav slatkiš koji se nekim čudom uvijek nalazio u džepu njene kute.
Život mojih junakinja bio je ispunjen kušnjama. Ograničene zdravljem, društvenim statusom ili (ne)prilikama u obitelji, svaka se na svoj način borila da od sebe drugima pokloni najbolji dio sebe. Darivanje je bio stil njihovog života, načelo i princip od kojega nisu odustajale do zadnjega.
Zato njih tri mogu povezati u kontekst Božića. Jer Božić nije samo dan ili događaj. Božić je blagdan darivanja Boga nama.
Svaka od mojih junakinja darivala je sebe i sve što je imala nesebično i nesvjesno svjedočeći da duh Božića, duh darivanja i djela milosrđa, još nisu izumrla.
U nadi da ćemo na životnim putovima biti darivatelji i sresti one koji daruju, želim vam sretan i blagoslovima ispunjen Božić.