tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Rano je popodne, tek iza tri. Pretpostavljam ne naići na veliku gužvu u gradu dok hitam ka poluotoku sama, bez dodatne opreme u vidu dječjih kolica. Mala Vlast je u fazi guranja kolica i matere, pa ovakvi projekti više nisu baš izvedivi.
Lijepi Perivoj Vladimira Nazora kao prečac do poluotoka je idealan za hitro ispunjavanje obaveza u gradu. Iznenadi me nevjerovatno čisti zdenac i kristalna voda u njemu. Kako li su to samo postigli, da znam i ja suđe prati u tome.
Ugodna toplina u danu protkanom burom je ipak namamila brojne turiste u grad, a ne na plažu. Sve vrvi od stranaca ali bez one ružne turističke gužve, nego na neki fini civilizirani i način, bez euforije i galame. Grupa za grupom s vodičima, jedan nesretnik govori tako sporo svojoj grupi koja mili za njim sa svojim slušnim aparatima, kao da slušam audio tečaj engleskog jezika na kazeti koja zapinje.
Kako mi godi (ići bez kolica naravno) vidjeti lipi moj grad kada ljudi guštaju u njemu i zadovoljno se slikaju na svakom kantunu, a iz nekog razloga baš rado to čine i na onim ostakljenim površinama Trga Petra Zoranića kao da su svjetsko čudo. Da smo to znali prije, pa makar koju kantu za smeće bili obukli u staklo.
Ma, neka im i bude, zbilja je novim uređenjem taj ulaz u grad dobio na reprezentativnosti i privukao posjetioce i domaće da se zadržavaju ondje, što je bio i krajnji cilj valjda, iako nam je domaćima jako teško palo micanje zelenila kod sv. Šime i ti silni kvadratni metri popločavanja. Još mi sa sjetom mislimo na one palmice dražesne.
Napadam trgovine jednu po jednu i obavljam sve u ekspresnom tempu. Bez kolica se valja vratiti još ranije, to je staro nepisano pravilo. Malo je domaćeg svijeta u ovu uru, to me ne iznađuje, a i radni je dan, tek se ljudi s posla vraćaju, tko ima takvu sreću.
U Kalelargi s jedne strane svaki izlog pun sladoleda, šareni se ko’ u Disneylandu, a s druge strane ove godine sve neki dućani kupaćih kostima. Valjda trebaju curiti sline na koju god stranu pogledaš ili ćemo se samo šetati uz sladoled i posjećivati plažu.
Kako mene idu razgovori za posao, tako će mi izgleda i biti ; samo što vrlo brzo neću imati više za sladoled. Da to izbjegnem bi mogla priložiti sliku u kostimu možda drugi put, ali i ona je dala svoje bojim se, pa neće ni to puno pomoći. Pogotovo kad potencijalnom poslodavcu kažeš da ćeš ga poštedjeti svog komentara za njegovo dobro, kao na zadnjem razgovoru. Ali, s obzirom da taj nije ni dobardan nikome od nas nesretnica rekao, dobro je i prošao s time i najbolje da se vrati u svoju minhensku bojnu natrag, jer tamo mu je i mjesto. I njemu i gospođi mu, samo neka psa ostave tu koji nas je onjušavao. Uvijek sam za prava životinja, pogotovo pasa jer su daleko bolji ljudi od nas samih.
Raspoloženje je malo bolje kod prodavačica i ponuđača u gradu. Ugostitelji drže čistim i urednim svoje terase, brišu se stolovi, cvijeće ispred ulaza trgovina. Barem se svijet muva okolo, tu i tamo netko nešto i kupi a to puno znači nakon sušne zime i duge blokade poluotoka s mjestimičnim neparkiranjem.
Inače su svi oboružani trokutima pizze, tzv. pizza cutovima kao istočnjački ratnici sa šurikenima i samo im nosevi vire iza kartonića masnog ili korneta od mega sladoleda. Ponuda koja savršeno odgovara tržišnom segmentu gostiju koji nas posjećuje.
Ako mi netko još spomene autohtonu kuhinju , šampanjac ili škampe u majonezi koji nedostaju, ono … ukakiti ću se od komentara.
I hvala bogu da nas itko posjećuje, da ne pišemo samo o tome kako nas svatko napušta.
Dobro nam došli svi i dalje i dobro se vratili i sljedeće ljeto u lipi moj grad.