tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Blagdan Velike Gospe i divno, mirno jutro s oblacima koji to uopće i nisu. Oblaci su tu samo da se čovjek može nesmetano kretati svugdje usred kolovoza, pogotovo ako se zaputi nekamo u prošnju.
Put nas i ove godine vodi u Sinj, brzo stižemo autoputom do Dugopolja, potom nastavljamo lokalnom cestom. Parkiralište ispred mjesne škole je popunjeno; ipak je već jedanaest i pol prijepodne, no mjesta se da naći.
U raskošnim platanama školskog dvorišta netko je montirao kućice za ptice. Kroz zvučnike odzvanjaju riječi propovijedi monsinjora Marina Barišića, nadbiskupa splitsko – makarskog koji vodi svečanu misu. Nema idealnog braka, nema idealne obitelji- samo je ljubav idealna. Istina, dragi don Marine, a idealnom ne treba ni stremiti, rekla bih, dovoljno da stremimo normalnom.
Blagonaklonjeni oblaci su privukli ove godine još više ljudi u grad.
Nesmetano se može sjediti na obje strane ulice, na svoje dolaze i kafići koji nemaju suncobrana.
Sve je puno, absolutno sve. Svaki zidić, svaka stolica, svaki ulaz.
Tko ne sjedi i kontemplira o blagdanskom ručku i vremenu, zauzima prostor s nečim za prodaju.
Sendviči s domaćim pršutom, drvene igračke, plastične figurice Majke Božje, knjige o ustašama.
Sve to na nekoliko metara šetnje prema parku gdje je centrirana gastro ponuda, uglavnom pečenog mesa koje frca ispod sjekirica.
Jedan fast food je prekrižio lignje na svom popisu. Izgleda da nije dan za mekušce, a nije ni mjesto za njih kad pogledam koliko se odojaka i janjića još vrti u dimnoj pozadini između kartonske ambalaže, za vatru pripremljenih drva divljeg hrasta i narezanog luka u tupperwareu.
Grizem najveći i najmasniji vrući uštipak iz ponude dok švrljamo između štandova sa sintetičkim dekama i lonaca sa ključajućim uljem za fritiranje. Nema mnogo kupaca nigdje, najčešći su oni sa pečenim mesom u vrećici koji ga nose obitelji.
Skroman je život u Sinju, to se i vidi po ljudima koji sjede za svojom šalicom kave. Nitko se ne smije preglasno, nitko ne drži sunčane naočale dok priča s društvom i ne bleji konstantno u telefon. Ništa nije fake, jer nema šta ni biti ovdje.
Skoro pri dnu štandova otkrivam Tromblona, poznato ispijeno lice iz braniteljskog sektora. Sjedi na tanašnoj stolici i za malim plastičnim stolićem sa svojim izloženim knjigama za prodaju. Iza njega kombi otvorenih vrata, a oko njega sav taj plastični- sintetični metež, na podu opušci i neminovni otpatci koje Sinj nijedne godine ne uspijeva rješiti. Pukovnik koji je sam uništio 29 tenkova u ratu, četiri puta ranjavan, ratni logoraš, a danas komik figura za javnost. Kad je trebalo, nije bilo tako.
Dočekujemo Gospinu sliku u Crkvi natrag iz procesije. Nema nametanja, nema gužve iako je mnoštvo ljudi tu. Svi su u nekom svom miru i svojoj nakani, ništa nije pretenciozno. Zato volim ovo svetište. Donesi i ostavi svoje sve u naručje Majci, prođi kroz Vrata Milosrđa samo za sebe i samo s Njom. Ne treba pola planete znati za to.
Nesmiljena gužva pri izlasku, no lako se probijamo do ceste kroz zaleđe i idemo u Civljane na ručak. Cijelim putem stabla puna jabuka i šljiva ispred, uglavnom, napuštenih kuća. Suhač, Potravlje, Peručko jezero, Civljane. Ručamo u objektu uz cestu, gospođa nas prepoznaje od lani, sve i je isto kao lani, samo što je više popunjenih stolova na terasi ove godine. Moto turisti i nas nekoliko nekonvecionalnih hodočasnika.
Auto beogradskih tabla se parkira ispred, došljaci se srdačno pozdravljaju sa nazočnim lokalnim gostima. Pretpostavljamo da je netko nekad obitavao tu, pa su ga devedesete odnijele na drugu stranu, nije rijedak slučaj, pogotovo jer smo ovdje u području nekadašnje SAO Krajine. Kad nam na putu kući Kijevo dolazi u susret, zapljusnu nas sve te ratne nijanse devedesetih.
S ceste vidim kijevsku župnu crkvu na brežuljku, dugi barjak se vijori sa dvobrodne crkve, a na zidu ispod ograde su svježe pričvršćene crvene i bijele mramorne ploče koje tvore šahovnicu. Veličanstven prizor s Dinarom u pozadini.
Skrećemo na cesticu ka crkvi. Prva kuća uz cestu ima kapelicu s natpisom koji svjedoči o Domovinskom ratu. Do crkve sv. Mihovila je možda minuta – dvije.
U posljednjem ratu su je agresori potpuno sravnili, no narod je izgradio još veću i još ljepšu i postavio raspelo Strijeljanog Isusa ispred nje sa spomen pločom koja nam govori o stradanjima u mjestu.
Kijevo se tada, sa svojim hrvatskim stanovništvom našlo na meti okolnih sprskih mjesta kao smetnja SAO Krajini, te je mjesto pretrpjelo sve užase koje jedan rat može donijeti i mještani se, jasno, ne libe na to podsjetiti.
Vjetar diže barjak skroz visoko i spušta ga, u pozadini matrone Dinara i Svilaja, svaki nabor njihove tišine nijemo govori o nekoj žrtvi.
Velika je težina u tišini tih dubokih rana, pogotovo za nas koji smo upravo došli iz Gospinog Zagrljaja.