Piše: Sandra Marelja Muić
Prekrasan prosinački ponedjeljak, suha cesta preda mnom zove na vožnju dok odmičem zadarskim zaleđem. Drveće još u punom jesenskom ruhu, svuda stabla hrasta crnike u okernoj fantaziji. Hladnoća nas je poštedjela do sada. Primjećujem barke s ribolovcima u posedarskom zaljevu, od sunca i tragova magle stvorila se neka sivoplava koprena nad morem i sve se stopilo u jednu sliku.
Već tradicionalno, nosim donacije za potrebite obitelji kod obrovačkog velečasnog, kod kojeg sam se prethodno raspitala čime bismo mogli malo pripomoći.
Dan prije je isporuka išla u obližnji Smoković kod obitelji sa sedmero djece koji se bore sa nejednostavnim životnim okolnostima ali uvijek dočekaju sa njegovanom i dragom dječicom koja u trenu razgrabe skupljene igračke, a ostatak paketa u potpunosti prepuste majci.
Zahvaljujući dobrim i dragim dušama, oba dana putujem sa punim autom. Obrovac me dočeka okupan suncem, to je prvi put da ga doživim bez sivila i kotlinske vlage. Grad mi odmah djeluje drukčije, osjeti se barem neki minimum živosti. Jedna zgradica među svim tim opustošenima u centru se čak i renovira.
Netko lovi ribu na mostu, a uz desnu stranu Zrmanje, ispred planskih stambenih zgrada iz socijalizma, sunčaju se brojni labudovi.
Neka druga slika predbožićnog vremena za razliku od ovogodišnje histerije u gradu Zadru zbog postavljanja nekoliko božićnih kučica i lampica iznad zvučnika iz kojih cijeli Božji dan nakon zornice tresti “Santa Claus iz coming to town”.
Don Krešo me čeka ispred župnog ureda već sa jednom ljubaznom gospođom koja mu pomaže u radu. Stvari su sve pospremljene i popisane u pakete kako bi ih oni lakše razdijelili obiteljima.
Obećala sam ovaj put zadržati se malo dulje, iako je roba za peglanje kući prerasla razinu akvarija, s obzirom da je u subotu bila i volonterska prodaja fritula, a mnogi umirovljenici mojom krivnjom ih nenaplaćeno odnijeli sa sobom kući. I neka su.
Ljudi koji su cijeli život radili nemaju za porciju fritula u vrijeme Došašća. Evala vam, vlado – tehnička, bivša, nova, nestranačka, glupa.
Ljubazno bivam ugošćena s ručkom i koristim priliku saznati što više od velečasnog o životu u ovoj zajednici. Dirljivo koliko je don Krešo posvećen radu i drži do obitelji u svojoj razvučenoj župi koja obuhvaća i obližnji Zagar, Modrić, Karin itd. U samom gradu ga ipak dočekaju brojna zaključana vrata kad pođe u blagoslov kuća.
Mnogo je doseljenih stanovnika iz raznih strana i svi se oni drže u okvirima svojih grupa, nedostaje kohezivnosti u zajednici, iako je crkva i župni ured komponenta u svakodnevnici ovdje. Mladi sve više odlaze za Zagreb jer nemaju priliku za rad i samim time i život.
Tvornica “Elan” se zatvara nakon dulje agonije, a s njom i vrijedna radna mjesta.
Obitelji su sada uglavnom sa jednim ili dvoje djece, prije je to bilo drugačije. Teološki obrazovani ljudi su uvijek zanimljivi sugovornici, poput don Kreše koji spada u mlađu generaciju koja ide u korak s tehnologijom i društvom i nije zapela samo u silnim vjerskim knjižurinama, te ima sluha i širinu za čovjeka, ne samo za vjernika.
Nerado skraćujem druženje, ali obaveze čekaju, a valja i prevaliti pedesetak km do Zadra prije mraka koji se sada rano spusti. Nakon srdačnog pozdravljanja, penjem se uz prilaznu cestu uz pratnju ljepotice Zrmanje. Smaragdna i safirna istovremeno, odmara u svom kanjonu dok se rijetko koje vozilo spušta u grad.
Već se radujem sljedećem dolasku. Ako smo nekome olakšali život, dobro je… ako smo negdje ostavili trag iza sebe, još bolje.