SURADNJA S PREPORUKOM

Naša nova suradnica: Viktorija Banić u rubrici naslova: VRATA (I TVOJE) DUŠE  

I ovako se stiže do nas: – Moje je ime Viktorija Banić, javljam Vam se, rekla bih na inzistiranje zajedničke, uvjetno rečeno poznanice, meni poznate samo pod “Kata Rina” sa fb. Naime, stalni sam suradnik i kolumnist Franjevačkog medijskog cetra “Svjetlo riječi” na portalu, u reviji, te rubrika petkom u radio emisiji. Kata Rina, tko god se krio iza tog profila, je osoba kojoj se sviđaju moji tekstovi, te me je kontaktirala, poslala zahtjev i predlagala da se javim upravo Vama. Smatra da moji tekstovi, kako kaže, “imaju dušu”, a Vi takve trebate …

Eto, istina je, ovo je suradnja s preporukom, za tekstove koji “imaju dušu”. Preporuka je opravdana. A mi takve stvarno trebamo. Dobro nam došla Viktorija! /Urednica)

Tko je naša nova suradnica? Njenim perom pisano i opisano, to izgleda ovako:

-VIKTORIJA BANIĆ, dipl. Iur.
Burne 1971., na dan mog rođenja, odmah do starog rodilišta, igrala se utakmica Hajduk-Željezničar, i tako postavila pravac u životu najbučnijeg i najkosatijeg novorođenčeta. Vrući kamen i imotska bura bili su moja dva stalna pratitelja u vječnoj igri ispod najplavijeg neba, uz nikad završeni koncert cvrčaka. Zaključili su da je dovoljno pentranja po čempresima kad god sam ljuta i da je vrijeme, da sada kao punoljetna što nužno ne znači i odrasla, odem dalje. Vrijeme da tako naprave prostora da bi na red za igru došla i druga, isto tako bučna, tvrdoglava i radoznala djeca.

I za tren udisala sam pitomo Sarajevo punim plućima i bez daha utrčala na filozofski fakultet. Rasla usvajajući drugo i drukčije, Čaršiju i mostove, dok sve nije stalo u pola koraka. Opet preseljenje.

Ovaj put usvajam njemački red i preciznost, marljivost i odgovornost. Opet učim…

A onda, odjednom on, gospon Fulir, moj Zagreb. Mahnuo mi je sa Sljemena i obećao posebne kiše i prometnu gužvu u plavom tramvaju do pravnog fakulteta i natrag, sve do onog dana kad ti donose cvijeće, čestitaju i tapšu te po leđima. Ja ne bih bila ja, da nisam bila spremna, da nisam krenula. Da nisam primala čestitke.

Vidjeli su moji koferi još puno kilometara nakon toga, godinama mirisali slavonska jutra, izmaglicu i ptice iznad polja i mekane, beskrajne, najljepše jeseni.

Pravi gospodin uvijek spremno čeka povratak svoje odlutale dame. Tako je i moj Zagreb čekao mene… I volimo se, evo, ponovo, mudrije i mirnije nego prije.

A ja? Iz onog zdravog, vrućeg kamena na početku priče, oblikovana sam i dorađena na svakom peronu života. Baš svaki me savijao prema sebi i utisnuo mi dio sebe zauvijek. Sretna sam takva, bogata krajevima i prijateljima, bojama i zvukovima, sigurna da kilometri nisu samo razdaljina…

Okružila sam se, u međuvremenu, sa dva mala anđela, koji ponekad pokažu i onu svoju drugu, rogatu stranu. Čisto da nam ne bi bilo monotono i dosadno.

Pišem, osim toga, dosta i često. Dijeleći ono što vidim, ono o čemu razmišljam dok čekam negdje u nekom redu. Često me pitaju od kud mi više tema za pisanje? Meni nije jasno kako nekome mogu nedostajati. Ljudi često gledaju, a ne vide, nemaju strpljenja, volje…

Zato me posebno obraduje kad mi se netko javi i kaže da je u pravom trenutku naišao na neki moj tekst, kako se prepoznao, utješio, obradovao, nasmijao.

To je ono što daje svrhu pisanju uopće, jer ono je, definitivno, radost dijeljenja. I dok je tako, pisat ću i dijeliti, sačuvati sličice za sve one koji nisu vidjeli. Pospremit ću ih u svoje tekstove i staviti vam ih na raspolaganje. Dobro došli! Poslužite se!