piše: Nela Stipančić Radonić
Ljudi moji, što je taj život šašav!
Uvijek otkriješ nešto novo, pa ostaneš sav u čudu, kao ja kad sam shvatila da mi ovdje među ovim njemačko-tursko-kinesko-indijskim dućanima najviše fali naša tržnica.
I to Dolac sa šarenim kišobranima, golubovima i onom našom ribarnicom, na kojoj se non-stop otvaraju i zatvaraju vrata, a čim nosom samo promoliš unutra, eto te već i u Dalmaciji!
I nema veze što se moraš gurati preko sviju, jer su vječno redovi na srdeli i što te prvih par minuta tresu raznorazni mirisi kao da ti je svaki od njih ponaosob došao iskazati svoju dobrodošlicu pa više ne znaš kako uspijevaš uopće disati od svih tih mirisa naguranih u nosu.
Ali neka ih, neka se samo guraju!
Nije život u nosu pa ni u želucu. Jer, lijepo je vidjeti barem negdje na jednome mjestu toliko Hrvata skupa na okupu. A da se ne svađaju. E, to je ono pravo!
Dapače, mnogi se veoma ljubazno smješkaju jedni drugima. Jer, ni po čemu se jedino još tamo ne vidi, koji su desni, a koji lijevi? Hvala ti Bože što svi imamo otprilike slične potrebe, kad već nemamo niti malo slične mozgove.
No, to s Dolcem je doista prastara priča, koja me i sada odmah zagolica po tabanima. Samo me malo ova zima još zadržava…
Svaku subotu obavezno idem na Dolac i kupim i što treba i ne treba. I koliko god puta rekla sebi da ću kupiti samo ono što mi treba, uvijek se vratim s pola stvari viška. Jednostavno, uzbuđenje me obuzme istoga trena kad ugledam red za redom kako proviruju jedne za drugima izmiješane glave voća, povrća i ljudi, svih vrsta, boja i oblika. Čak mi niti gužva toliko ne smeta pa ni čekanja do mile volje. Sve nekako ima svoje opravdanje dok se istražuje, pretražuje, razgledava, vrti i opipava, važe, cjenjka i još pomalo popriča. Sve, dok nešto iznenada ne poremeti i te rituale.
Kao onoga dana, kad sam u vrećicama pokraj mandarina, pola kilograma smokava, zelene salate, mrkvice i tri kilograma banana, pronašla kod kuće veliki svežanj ključeva, s privjeskom bubamare. Koliko god sam razmišljala nije mi ništa pametno na pamet palo. Otkuda su se našli i kako kod mene?
U nedjelju sam ponovno prošla cijelim placem i pitala ljubazno sviju redom, ali nitko se nije javio da ih je izgubio. Odlučila sam još pričekati sljedeću subotu prije no što ih odnesem na policijsku postaju. Opet sam krenula redom s jedne na drugu stranu, kao marljiva domaćica kad subotom briše prašinu po kući pa niti jednu policu ne preskače, ma koliko visoko bila i bez obzira što ju nitko ne vidi. Kod sviju sam se raspitivala za nesretnoga vlasnika, pa kad ga ponovno nisam našla, već umorna i razočarana, redom sam kupovala što mi treba i ne treba. I tako puna dva sata. Osim još više vrećica, nije bilo nikakvih rezultata. Ali niti to me nije obeshrabrilo.
Došla sam i u nedjelju. I opet sve isto ponovila. – Sigurno ih je neka jadna bakica spustila dok je novce prebrojavala pa je nesretnica ovaj tjedan ostala kod kuće. Vjerojatno će doći u iduću subotu. Tako sam upoznala još puno bolje sve te prodavačice, jednu iz Kaštela, jednu iz Metkovića, jednu iz Koprivnice, onda jednu iz Kašine, pa iz Sesveta, iz Zapruđa i sve tako redom. Ali baš niti jednoj ključevi ne fale. Još sam o njima ozbiljno razmišljala cijeli tjedan i već rano u subotu ponovno došla i ponovila sve istim redom, pitala, tražila pa kupila opet svega, što treba i ne treba. Ali nigdje nesretnog vlasnika ključeva, s privjeskom bubamare.
– Jadna žena, sigurno je sada svi ukućani grde, možda je imala zbog njih sto problema, možda joj se nešto dogodilo, možda je doživjela kakvu nesreću, možda leži u bolnici, ili je već mrtva, ne daj Bože!
Nakon mjesec dana i nikakvih rezultata, odnijela sam ih u policijsku postaju i zaboravila na njih. Narednu subotu nisam imala vremena skoknuti do tržnice, niti onu sljedeću, a onu narednu sam se bila pak gadno nahladila i tako je prošlo oko mjesec dana. Onda je stisnula oštra zima pa mi se nikako nije dalo ići, već sam lijepo u Konzumu na toplom birala domaće povrće i voće. Kasnije se doguralo skoro i proljeće, kad sam ponovno doskakutala do tržnice.
Sunčano vrijeme, šareni šestinski kišobrani, opet prepuno lica, ruku, nogu, žamor i gužva kao u košnici.
Otpadaju mi i lijeva i desna ruka. Dok se polagano namještam i prebacujem svih pet vrećica na jedan prazan pult, tek tada se sjetih kako sam onoga dana isto tako sve vrećice odložila na trenutak na pult. Pokraj mene se zaustavio jedan mlađi muškarac s djetetom u kolicima. I on je premještao vrećice u rukama i zastao samo tren kao i ja. Da dođe malo do daha. Ja od gužve na tržnici, a on možda više od vlastitoga djeteta.
Zapravo, stavio je jednu bijelu najlon vrećicu tik pokraj mojih, dok je iz torbe vadio flašicu i davao je djetetu koje je neutješno vrištalo u kolicima. Taj gromoglasni dječji plač u onoj gužvi među gomilom ruku, nogu, lakata, glasnog dozivanja od jednoga do drugoga štanda, sve to mi se u momentu tako smiješalo u ušima da sam instinktivno okrenula glavu, zgrabila sve vrećice i požurila kući, kao da me bijesni psi gone.
I nisam se osvrtala. A vjerojatno je i on pobjegao čim prije pa i zaboravio na svoju vrećicu.
Tek mi je tada stojeći ponovno tamo na istome mjestu postalo u momentu jasno otkud mi onda čak tri kile banana! A ja se ljutila cijelog dana na onu crnu gospođu iz prvoga reda kod koje obično kupujem voće, što mi je uz sav teret prošvercala još i tolike banana, samo da što više proda.
Kad mi se napokon cijeli film odvrtio u glavi, bojažljivo sam bacila pogled na jednu pa na drugu stranu, pa kako nikoga sličnog onomu muškarcu nisam vidjela, slegnula sam samo ramenima i ubrzala korake, dok su me žareći obrazi odavali svima. – Nisam ja kriva, on je kriv! – čula sam svoje riječi utjehe. A onda još i ohrabrujući uzdah: – Još je dobro i prošao, a što da je dijete izgubio?!
Slično tako sada tješim sebe kad me subotom povuče malo nostalgija za Dolcem dok prebirem po rukama tuđe voće i povrće. Pa se naglo trznem i rastjeram tugu: – Još sam dobro prošla, jer, što da sada moram slušati kako se svađaju već na stepenicama u povratku s Dolca?!
A ja ovoga puta nemam ključa u vrećicama.