HRVATSKI PARADOKS

piše: Nela Stipančić Radonić
Da je vrijeme u kojem živimo doista teško i jedva podnošljivo svjedoče mnoge stvari oko nas, a pogotovo okolnosti u kojima se nalazi cijela Europa, stenjući pod sve većim valovima izbjeglica, koje zapljuskuju svojim iscrpljenim tijelima i ugaslim očima bez nade, a sve češće i samo  leševima, europske obale.

Prava rješenja su još uvijek daleko, kao i rješanja ostalih, nimalo manje zabrinjavajućih problema, poput vraćanja dugova prezaduženih zemalja poput Grčke (koje to nikako nisu postale preko noći, što znači da je netko predugo gurao probleme ispod tepiha), a u kojoj čak mnogi kod nas vide uzor – simbol borbe za bolju budućnost.

Ostavljajući odgovore vladama i političarima, što se zapravo događa, tko je pogriješio i kako dalje (ako itko zna uopće odgovor u ovom momentu), moj pogled se ipak vraća na Hrvatsku.

Mislim da se oko jednog sigurno možemo svi složiti, a to je želja za bolju budućnost. Ili možda nije?

Jer, kako drugačije protumačiti sve ono što se događa u Hrvatskoj i to punih dvadeset i četiri godine od njezine neovisnosti. Nismo li već odavno trebali biti na drugom, boljem i nekom uspješnijem putu? Nismo li do sada trebali barem donekle ublažiti silne rane, što su ih generacije prije nas imale kroz cijelu našu povijest?

Svatko tko imalo poznaje tu povijest složit će se s ovim, jer jedno su usponi i padovi, greške i uspjesi, gospodarski razvoj ili promašaj, a savim nešto drugo su ratovi, stradanja, žrtve i ljudski gubici. A toga je bilo u ovoj zemlji doista i previše. Zato je to rana u koju se ne treba dirati na grub, sirov i bešćutan način, ako želimo da što prije zacijeli.

Tko god dirao u tu ranu, a unaprijed zna da sviju boli (baš kao što i malo dijete to već zna nakon što se prvi put ozlijedi) – sve je jasno. Ne radi to slučajno, već baš suprotno.

Zato je sasvim jasno da smo zapeli na ovom raskrižju i ne možemo ni koraka dalje. Što se zapravo događa? Jedni vide budućnost u nastavku toga puta, kojim idemo punih dvadest i četiri godine, dok drugi žele povratak na onu točku prije toga, kako bi vratili vrijeme unatrag. Može li sat ići unatrag, to je sada najveće pitanje?

Međutim, to vraćanje unatrag vraća nas sviju da ponovno preispitujemo neke stvari koje smo  odavno već preispitali, ali očito, ima još onih koji to nisu. Zato imamo na jednoj strani iznenadnu pojavu kukastog križa na Poljudu, za kojeg se još ne zna tko, kada, kako, zašto je to učinio i na koju se zgraža cijela javnost i to s razlogom. Takvo nešto je potpuno nedopustivo u bilo kojoj zemlji. Samo, nemamo još krivca pa se moramo strpiti (nadam se ne predugo).

Na drugoj strani, imamo osude od strane javnih osoba i to još političara iz druge zemlje, koji otvoreno optužuju onoga, kojega se potpuno nevinog osudilo i koji je za svoj nezločin platio zatvorom i životom, također u tom istom mračom momentu prošlosti. Ovdje je riječ ponovno o dubokim osjećajima, pa prema tome ranama onih koji su tome svjedočili i kasnije to uporno dokazivali. Onaj koji je, zapravo, spašavao druge, postao je preko noći sintagma cijelog sustava u kojem je živio. Može li to biti uopće ijedan pojedinac, koji nije bio unutar jedne političke ustanove, već duhovne, i to kao glavni dušebrižnik svoga naroda. Ili je trebao napustiti  taj narod i otići iz zemlje zbog rata?

Ako je pak, danas drugačije doba po pitanju ljudske svijesti, napretka  tehnologija, znanja i potpuna osuda svih mračnih režima, koji su zatvarali pojedince bez ikakvih dokaza, kako se netko može vraćati u prošlost i upirati prstom ponovno u nevinog, i pritom ponovno zanijekati  pravu istinu –  mašinerije laži i obmana samljela je mnogo nevinih ljudi.

Prema tome, sudeći po ovakvoj današnjoj situaciji u zemlji, moglo bi se veoma lako zaključiti, a vjerojatno ima i onih koji bi to objeručke prihvatili, da smo ove posljednje dvadeset i četiri godine svi kolektivno prespavali i samo sanjali.

Doista, jesmo li?

Zato ni najmanje ne čudi ovaj hrvatski paradoks – ušli smo u Europu, a protiv nje se jedni okreću drvljem i kamenjem, dok drugi bježe iz vlastite zemlje, koja je sada u Europi.

To su činjenice – stotine mladih i obrazovanih, koji odlaze iz dana u dan, s kartom u jednom pravcu. Jednima je današnja Europa kao noćna mora, a drugima je Hrvatska ovakva kakva jest to postala i zato odlaze.

Ali, dok jedan dio onih koji ostaju trljaju ruke i likuju, jer će biti manje obrazovanih u zemlji, a više onih kojima je lakše upravljati, ugurati u svakojake poslove i projekte, gdje se neće tražiti njihovo mišljenje, već  strogo izvršavanje posla i gdje će im davati bolje plaće i nagrade malo po malo, na kapaljku, tek toliko da životare. To je ta hrvatska budućnost, o kojoj danas jedni sanjare, dok drugi ne pristaju na takvu budućnost.

Pritom svi dobro čujemo sat, kojemu se uporno kazaljke vraćaju unatrag i koji otkucava kao bomba. Čeka se, izgleda, samo da još dublje posrne Europa pa da se izađe na ulice s parolama, kako je došlo vrijeme za vraćanje na staro, na doba prije hrvatske neovisnosti. Kako je u tom okretanju k prošlosti jednima čak i Domovinski rat već izbrisan iz svijesti, onda nije nimalo čudno kako ih niti ostali galopirajući problemi u Europi i svijetu nimalo ne zabrinjavaju: ratovi, izbjeglice, kojih je svakim danom sve više.

Ono jedino što je sada važno jest – ponovno  prekrajanje hrvatske prošlosti, ponovno diranje istih rana, kako se nikada ne bismo oporavili. Ukoliko se nastavi ovakvim načinom, problemi koji su sve veći, istjerat će iz zemlje svakog intelektulaca, svaku mladu obitelj, svakog sposobnog i zdravog radnika, tako da će cijeli sustav na kraju ostati u kolapsu, jer ga neće imati tko održavati bez toliko ljudi.

Osim, ako ne postoji drugi plan – naseljavanje Hrvatske drugim narodima. A to će nam veoma skoro pokazati vrijeme, a time i razotkriti pravi razlog ovakvoj bolesno-huškačkoj atmosferi u zemlji, kao po nečijoj narudžbi.