tekst: Marko Jareb
U rukama držim knjigu čiji je autor Ivo Frangeš: „Povijest hrvatske književnosti“. Izdavači su Nakladni Zavod Matice Hrvatske i Cankarjeva Založba. Izdana je u Zagrebu – Ljubljani, 1987. godine. Tiskana je u nakladi od deset tisuća primjeraka.
Urednici knjige su Slavko Goldstein, Branimir Donat i Vjekoslav Boban. Recenzenti su Rafo Bogišić i Miroslav Šicel. Autori leksikona pisaca su Ivo Frangeš, Ivan Martinčić, Nedjeljko Mihanović, Vesna Frangeš i Milorad Živančević.
Knjigu sam posudio u Gradskoj knjižnici jednog Županijskog središta u RH.
U primjerku koji je meni u rukama stoji kako je knjiga do sada tri puta izišla iz knjižnice i to: 09. ožujka 2012., 04. prosinca 2013. i 03. svibnja 2016. godine.
Pisac je u proslovu među ostalim istaknuo:
„Uostalom, ako ovaj pregled ima neku skrivenu ambiciju, onda je to jedino želja da bude poticaj novim proučavanjima.“
U tom Županijskom središtu ima više srednjih škola. Neka u svakoj od njih poučava najmanje dva profesora Hrvatskog jezika i književnosti. To je bar petnaestak profesora. Ako je suditi po mom primjerku knjige, recimo kako je prema gore navedenim datumima, samo dva profesora imalo ovu knjigu u rukama. Neka knjižnica ima dva primjerka ove knjige, pa recimo kako je i taj drugi primjerak bio podignut dva puta, to je ukupno četiri profesora Hrvatskog jezika i književnosti imalo ovu knjigu u rukama. No, ne mora značiti da su baš knjigu podigli profesori Hrvatskog jezika i književnosti, ali uzmimo tu pretpostavku kao istinitu. To bi značilo da je samo dvadeset posto profesora Hrvatskog jezika i književnosti u tom Županijskom središtu imalo ovu knjigu u rukama.
Evo, pošto smo već u 2021. godini, navršilo se tridesetčetiri godine kako je ova knjiga dostupna javnosti. Je li moguće kako se tako malo čita ova i druge hrvatske vertikale?
Zar to nije poražavajuća pretpostavka? Smatram kako nije ništa bolje ni u drugim sredinama u RH.
Što možemo onda očekivati od mladih, kad je u pitanju čitanje povijesnih hrvatskih književnih djela?
Koliko s ovim pokazateljima to može biti poticaj novim proučavanjima, kao što to zaziva autor?
Pri kraju proslova pisac ističe i ovo:
„Pisac se tješio mišlju da bar nijedno od imena koja je obuhvatio oni sutrašnji neće izostavljati; a što je zaobišao neka koja će oni uvrštavati, svjedoči o neizbježnoj ograničenosti svake povijesti.“