piše: Stjepan Poljaković
Jednom me moj susjed Iva pokušao uhvatiti na krivoj nozi pa me na cesti u gradu kroz prozor svog auta pitao: „Mladiću, ide li se tamo za onamo?“
Srećom sam se brzo snašao pa mu iz topa odgovorih: „Pravo pa ravno!“
Kažem to jerbo sam se ovih dana vozao tamo i onamo, od jezera u Orahovici do Darde, u društvu mojih KUD-ovaca.
Zanimljivo putešestvije po krajevima o kojima sam do sada samo slušao. Jezero u Orahovici je tema za jednu cijelu priču i biti će ispričana u nekom od nastavaka, pred ciljnik su mi istrčale neke druge misli od kojih se jezero ne vidi.
Iz jedne od davno pročitanih knjiga zapametio sam, (namjerno kažem zapametio a ne zapamtio), jednu misao.
„Kada ti život servira limun, napravi od njega limunadu“.
Misao mi je pala na pamet čitajući možda i napuhane ali svakako strašne podatke o gladnoj djeci u srcu žitorodne Slavonije. Cifre nisu bitne, 1 ili 10 …
Uživao sam jučer navečer kada sam vidio moje snaše, uglavnom bake u zrelim godinama kako trčkaraju u kolu sa mališanima iz Darde, na nekoliko sati zaboravili smo na sve bolesti i nevolje koje prate našu svakodnevicu, na nekoliko sati vratili smo se u neka bolja vremena, skačući i pjevajući izbacivali smo iz organizma sve otrove, svo crnilo svakodnevnice.
Život je Slavoncima servirao limun, ne samo limun nego limun s grejpom zajedno, i gorak i kiseo u isto vrijeme.
Ovo nije, kako bi se reklo kod nas, „plakana misa“, ovo je razmišljanje kako sve to što vidimo i čega smo u manjoj ili većoj mjeri svjesni, prožvakati!?
Što nam treba za dane pred nama? Što je pametno? Što ima smisla? Čini mi se da za što god da se odlučimo imamo izgovor a ako nemamo izgovor, imamo … Bogom dano pravo.
Koiko ste puta od domaćica čuli ono:“ Kada vidim koliko me posla čeka najradije bih sjela i ne bih ništa radila“. E, slično je nama ovdje na granici s nekadašnjm otomanskom imperijom. Preblizu istoku da ne bi utjecao na nas a predaleko zapadu da bi ih interesirali.
Što god pokušali vrlo često liči na borbu s vjetrenjačama ili neku vrstu sado-mazohističnog hrvanja s birokracijom i korumpiranim dužnosnicima.
Na plaži jezera u Orahovici sam se pitao: – Kako je moguće da u takvom raju, na takvoj Bogom danoj zemlji, nema perspektive? Što je to raskučilo uvijek kućevne domaćine?
Moje je mišljenje da uzrok leži u nedostatku sampouzdanja, samosvijesti i vjere.
Previše je „plakanih misa“ a premalo pokušaja da se vjerom krene naprijed. Umjesto vjere hvata se flaša a kako reče Matan u seriji “Prosjaci i sinovi“: “Nitko na dnu čaše krunu ne nađe“.
Utapanje u bilo čemu ne pomaže, nije rješenje. Traganje za smislom života, za vjerom i inspiracijom, to ima smisla ali utapati se u povijesti, alkoholu, drogama, to je put u propast. Plakanje nad onim čega nema, isto nema smisla. Dugo vremena pokušavam samo jednoj osobi objasniti zašto usred najveće krize i nevolja, odlazim gdje je veselo? Što nam preostaje osim borbe i vjere, što nas čini ljudima? Predaja, plakanje, skrivanje iza kapija, alkohola i ostalih poroka ili …???
Mi smo ljudi, na Bogom danoj zemlji, s od Boga dobivenim pravom da sami odlučujemo o svojoj sudbini, u konačnici odluka je samo naša i svatko ju mora donijeti za sebe. Biramo između borbe i predaje, između „plakane mise“ ili borbe za vjeru, nadu.
Mnogi su svoju sreću odlučili potražiti u nekoj drugoj obećanoj zemlji, kao onomad izabrani narod u Bibliji.
U zadnjem poglavlju petoknjižja, pred sam ulazak u Kanaansku zemlju Mojsije pred Izraelce stavlja izbor:
– Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću; Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj,
I za kraj, misao moje nove prijateljice koja se ovih dana bori da ponovno prohoda.
“Svaki korak naprijed je žrtva ali je u isto vrijeme i svaka žrtva jedan korak naprijed.”