Stipo Lučić
Primiče se neumitno,
Ruku tvojih nestanak,
dragog lika odlazak,
očiju milih dubina nestaje.
Snaga ljubavi odlazi,
miris tijela lahorom hlapi,
dodiri blagi iznakli i
nježnosti izgubljene.
Topina srca izmiče,
o zašto sad odlazi?
I pogled u daljinu luta,
za toplinom žeđa, za
osmjehom izgubljenim snenim.
Sjeta dolazeća navire,
za sećom odlazećom,
obuzima dušu, plavi,
tereti srce ustreptalo,
slama volju i živost.
Znam gledaš me,
vidiš pogled lutajući,
gledaš korak bezvoljni,
i ćutiš zov prigušeni.
Jer slama nas grubo
odlazak bez dodira,
rastanak bez poljupca,
pozdrav bez pogleda.
Sjetno je ali i obećavajuće.