ŠTO PIŠE U PARIŠKOJ IZJAVI

Kršćanski intelektualci traže istinsku Europu

autor: Gojko Borić
Po nekom čudnom običaju hrvatska javnost biva zakinuta u nekim važnim informacijama i idejama iz zapadnog inozemstva što se dogodilo nedavno u svezi objavljivanja  Pariške izjave nekoliko kršćanskih  intelektualaca iz raznih zemalja pod naslovom „Europa u koju (kojoj) mi možemo vjerovati“.

O Izjavi je u „Slobodnoj Dalmaciji“ dao interview dr.  Trpimir Vedriš, docent na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta koji je doktorirao na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, rekavši  da ovaj dokument nije u Hrvatskoj ignoriran nego je ostao nepoznat, što smatramo isto tako neprihvatljivim.

Zašto je  tome tako nije teško pogoditi, jednostavno radi toga što se kulturi u Hrvatskoj posvećuje maćehinski malo prostora. U dnevnim novinama na šport otpada do pet puta više stranica nego na kulturu, a slično je i ostalim medijima.

Parišku se izjavu već sad mora  smatrati  povijesnom jer su u njoj nekoliko europskih kršćanskih  intelektualaca ukazali na opasnost duhovnog, vjerskog i političkoga propadanja Europske Unije s vrlo snažnim činjenicama i argumentima koji se razlikuju od neartikuliranih povika na protuislamskim demonstracijama i ksenofobičnih poteza nekih država članica Europske Unije.

Ovdje treba reći da Pariška izjava nije uperena protiv Europe kao zajednice država  nego protiv nekih odluka  njezinih pojedinaca i  institucija, i to  s valjanim obrazloženjima  kako takvu Europu ne trebamo nego neku drugu, bolju koju potpisnici nazivaju „istinskom Europom“.

Ovi  kršćanski intelektualci uspjeli su izbjeći i najmanje uvrede protiv muslimana, pretpostavljajući da će se oni prikloniti njihovim stavovima o zajedničkom životu raznih religija i naroda, stavovima u uvjetima poštivanja europske kulture i uljudbe.

Pariška izjava ili Manifest konzervativnoga gibanja

Da je Pariška izjava nešto opširnija moglo bismo je nazvati „Manifestom konzervativnoga gibanja u Europi.“  Potpisnici se slažu u tome da je Europa, pri tome misle na Europsku Uniju, odavno otišla u krivom smjeru udaljujući se od svojih kršćanskih temelja.

Za njih postoji nekoliko ključnih ciljeva koji mogu dovesti do „istinske Europe“, a to su kršćanska kultura i uljudba, ujedinjenje Europe,  integriranje  useljenika, ( u prvom redu muslimana) u  europske  običaje i društvo,  nedodirljivost nacionalnih država koje su obvezne  surađivati u stvaranju „istinske Europe“, poštivanje obitelji i braka kao  zajednice žene i muškarca, u kojemu su djeca ono najbolje što iz njega  proizlazi.

Oni kritiziraju neoliberalni kapitalizam  koji se može preporoditi samo uz pomoć socijalne komponente. Europljani moraju naći izlaz iz zablude „kruha i igara“ i pronaći svoje kršćanske korijene na kojima trebaju izgrađivati obitelj, društvo i državu. Potpisnici Pariške izjave protive se bezdušnom globalizmu koji želi uništiti razlike između naroda i država.

Oni upozoravaju da Europljani mogu biti ponosni na svoja kulturna postignuća koja se zasnivaju na klasičnim kulturama Grčke i Rima.  Pri tome kritiziraju ljevičarske intelektualce koji su se ugnjezdili na sveučilištima i visokim školama gdje manipuliraju s mladim ljudima u njima poželjnom smjeru održavanja „krive Europe“.

Sve rečeno većim dijelom moglo bi važiti i za hrvatske prilike,  dapače i  još intezivnije jer u Hrvatskoj se bivši (?) komunisti nalaze u svim porama života s kojih djeluju protiv hrvatskog kršćanskoga naroda s njegovim stoljetnim tradicijama. Temeljem Pariške izjave mogla bi se u Hrtvatskoj izvesti lustracija, barem u svome blažem obliku tako da iz javnog života budu postupno uklonjeni oni koji djeluju protiv kršćanske Europe, hrvatske nacionalne države, hrvatskoga društva i hrvatskih kulturnih posebnosti. A njih nije malo.

No, to bi bilo moguće samo ako bismo putem novog i pravednijeg Izbornog zakona dobili kvalitetniji Hrvatski Sabor i Vladu koji bi vizionarski i energično počeli mijenjati naše društvene odnose, kulturu i gospodarstvo. Mi možemo samo podkrijepiti navedeno povikom potpisnika Pariške izjave koja važi ne samo za njihove zemlje : „Postoji alternativa.“

Kako se vratiti kršćanskim temeljima (korijenima) u Hrvatskoj

Povratak kršćanskim temeljima značio bi za Hrvate borbu protiv korupcije i nepotizma, tih rak rana hrvatskoga društva, značio bi društvenu solidarnost s najpotrebnijima, značio bi osnivanje obitelji i rađanje djece i onda kad je to materijalno teško, značio bi ostanak na rodnom ognjištu a ne bijeg u bogatije inozemstvo, i mnogo toga još. Više od 85 posto Hrvata  su katolici, ali kako je nedavno usvrđeno tek se oko 55 posto sklapa brak u crkvi. Zar to ne govori o udaljavanju od važne katoličke zapovijedi?

Crkva u Hrvata naginje velikim vanjskim „manifestacijama“, no one su tek jedan dio njezina života, mnogo je važniji onaj koji se potiho ravna prema Deset zapovijedi Božji, a tu se mnogo toga ne čini.

Hrvatski kulturnjaci često se nekritički dive stranim postignućima na svojim poljima djelovanja, što je svojevrsno pomodarstvo da je ono što dolazi izvana svakako bolje od domaćega, no tome nije tako ; hrvatsko likovna umjetnost, glazba i književnost ravnopravni su s inozemnim plodovima srca i uma, a naši znanstvenici postižu sjajne rezultate, poglavito u inozemstvu gdje za to postoje povoljniji uvjeti.

Kakvoća života u Hrvatskoj često je bolja nego život u inozemstvu, no mnogi to ne vide i odlaze u veliki svijet jer im materijalna bogatstva više znače nego skladan život kod kuće s rodbinom i prijateljima, a osvješćuju se prekasno, u starosti i osamljenosti među strancima. To treba promijeniti na bolje.

Hrvati bi trebali biti ponosni na svoju povijest, kulturu i narodne običaje, ali sve to ne smiju stavljati iznad takvih oblika života drugih naroda. Mi smo srednjoeuropski i mediteranski narod sa stanovitim natruhama Balkana, ni bolji ni gori od susjednih naroda na sve četiri strane svijeta.  Ponos ne smije ići na štetu skromnosti, a skromnost ne smije zatomiti ponos.

Biti prepoznatljivi  među različitima oko nas, to je geslo prema kojemu bismo trebali djelovati u Europi i svijetu. Hrvatska je prelijepa zemlja, ali to nije naša zasluga već dar Božji koji moramo čuvati jer ništa nije vječno pa ni ta ljepota. Trebamo biti gostoljubivi, ali i paziti da to drugi ne iskorištavaju u svoju korist. Trebamo se ponašati dostojanstveno, ali ne nabusito. Ne smijemo biti kao često u povijesti „dobre sluge loših gospodara“ nego samouvjereni u naše vrijednosti i posebnosti. Trebamo biti autentični i samokritični, nikome ne podilaziti ali i nikoga ne potcjenjivati i sramotiti.

Biblija kaže „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“, a to znači da bez takve ljubavi nije moguće voljeti druge. Ante Starčević je rekao : „U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati.“ Zar to nije dovoljno jasno da se prema tome ravnamo u svemu?