LJILJANI U VAZI OD KIŠE

piše: Slavica Sarkotić
–Kako prekrasne ljiljane imaš u vrtu.-govorim mojoj susjedi koja, u predvečerje, poslije osvježavajućeg ljetnog pljuska obilazi svoj vrt.
-Zašto ih ne ubereš i ne staviš u vazu?
–A ne.-kaže ona.-Oni su najljepši ovdje gdje jesu, u vazi od kiše.Vidiš li kako kapljice blješte na laticama? Šteta bi bila ubrati ih.

Baš sam sad ispala nekakva uništavateljica cvijeća, mislim si. A i

sama u stvari volim cvijeće, ali priznajem da odrežem poneku ružu za vazu.

Muž moje susjede poginuo je kad se vraćao s posla. Ona je tada imala dvadesetčetiri godine, a njihov sin četrnaest mjeseci. Čekao je tatu da mu donese čokoladicu. I nikad ga nije dočekao. Sad je student i pomaže majci u poslovima oko kuće.
Često kad imam neki problem, sjetim se nje. Kako ona rješava svoje probleme, uvijek sama. Ona voli svoj vrt i posvećuje mu svo svoje slobodno vrijeme. Zato je njen vrt jedan od najljepših vrtova u mjestu.

Nekad nisam shvaćala kako to da ona čim dođe kući s posla žuri u vrt i prihvaća se posla. Sada znam da biljke najbolje znaju slušati kad im govorite svoje probleme. One doduše ne govore, ali vam se za brigu zahvale svojim lijepim cvijetom ili plodom.

Moja je susjeda mlađa od mene, ali je do te spoznaje došla ranije, jednostavno zato što su je na to navele životne okolnosti.
Po zanimanju je psiholog i radi u vrtiću za djecu s teškoćama u razvoju. Veli da ju taj rad usrećuje, oplemenjuje i daje joj snage istrajati u svim problemima koje nosi život. Satima bi mogla pričati o toj djeci za koju kaže da su nešto najljepše na svijetu. Oni se raduju stvarima i pojavama koje drugima, uvjetno rečeno normalnima, ne znače ništa.

Ta tko danas daje značaj osmijehu, lijepoj riječi, dodiru ruke. Sve to, veli moja susjeda, tu djecu neopsivo raduje.
Svojim očicama oni vide svijet drugačiji od onog kojeg vidimo mi ostali, obični ljudi. I tko može reći da je naš svijet stvarniji, bolji, pravedniji? Sigurno nije. Oni vjeruju u vile, bajke i čarobnjake i s navršenih osamnaest godina, onda kad već odavno napuste vrtić u kojem radi moja susjeda.

Zar im je to vjerovanje minus? Zar su zbog toga manje vrijedni?

-Isus voli baš takve.-kaže moja susjeda, a u očima joj je sjaj kakav se viđa samo u ljudi koji vjeruju u ono što govore.
Ona i njene suradnice bore se da se ta djeca što lakše i bolje snađu u kasnijem životu i u svemu onome što ih čeka kad odrastu, u ovome okrutnom svijetu koji nemilice gazi one koji su najslabiji.
U trendu su bogati, lijepi i slavni.

A Isus je rekao: –Kad jednom dođete k meni, bit ću prema vama onakav kakvi ste vi bili prema najmanjem od moje braće.

Kad bi se ljudi samo jednom dnevno toga sjetili!

Da pored nas koji negodujemo zbog poskupljenja struje i benzina, i očajavamo ako djeci nismo uspjeli kupiti veliki plazma televizor da na njemu gledaju europsko prvenstvo u nogometu, kad bismo se sjetili da pored nas žive i drugačiji ljudi. Ljudi koji godinama nisu stali na svoje noge, i koji sami okreću kotače svojih invalidskih kolica.

Da pored nas žive ljudi koji ne vide oblake, sunce ni ljiljane kakvi rastu u vrtu moje susjede.

Da postoje ljudi koji možda nikada nisu čuli kako pjeva slavuj niti koje čudesne tonove mogu proizvesti crno-bijele tipke glasovira.

Nedavno sam pročitala u novinama da je jedna naša spisateljica rekla da je vrijeme da ljudi zaborave bajke!? Zaboraviti bajke? Pa što bi djeca s teškoćama u razvoju, i ona bez njih, kad ne bi barem u jednom periodu svoga života vjerovali u bajke? U bajci je sve moguće. U bajci i oni koji ne mogu hodati hodaju. Dapače, lete.
I oni koji ne čuju, čuju. I oni koji ne vide, vide. I oni, koje je netko, bešćutan netko, proglasio ružnima, postaju lijepi. Jer ružnoća je , kao i ljepota, u očima onoga koji gleda. Ako netko ima neskladne crte lica ljudi kažu da je ružan. Ali zar je lice čovjek sam?

Zar čovjek nije i ono što se okom ne vidi?

E, tu su oni za koje kažu da imaju poteškoće u razvoju u prednosti. Oni ljude osjećaju srcem, oni vide ljepotu tamo gdje je mi obični ne vidimo. Pa se prelijepa djevojčica nevino zaljubi u tamnoputog dječačića koji je uz to još i patuljak. Jer ima genetski poremećaj.
Zar nije ta djetinja ljubav čudesna?

Zaboraviti bajku značilo bi zaboraviti snove. A kako bismo živjeli bez snova, kakvi bismo ljudi bili?
Bez snova čovjek vene kao ljiljani u vazi.

Treba sanjati i imati razumijevanja za one koji su slabiji od nas, ranjiviji.
Namjerno ne kažem za one koji su imali manje sreće od nas, jer u njihovom svijetu, u njihovim dosezima, oni su sretni.
Ta zar nije sreća tek relativan pojam, zar je ona nešto što se može naći na polici velikog trgovačkog centra, ili nešto na što se može nalijepiti etiketa?

Sreća je valorizacija vrijednosti redoslijedom kojim smo si ih posložili u glavi. Za sreću je potrebno nekom manje, nekom više.

Reče davno veliki Andrić:»Tako je malo potrebno čovjeku da bude sretan , a često mu upravo to malo nedostaje.»

Možda je tako baš zato što nitko ne obraća pozornost na to «malo». A malo često može biti puno.

Moja je susjeda sam podigla svog sina. Sigurno joj nije bilo lako, lakše bi joj bilo da je imala muža uz sebe.
Ali ona nije klonula. Nije odustala. Borila se za svoju bajku i za svoj san. Umjesto da prigovara životu što je bio nepravedan prema njoj, ona ga se trudila uljepšati.

Uzgajala je svoje ljiljane koji najbolje mirišu neubrani, u vazi od kiše.

Lipanj 2008