piše: Sandra Marelja Muić
I tako, završi i ta nikakva 2020. i odjavi se u najgorem mogućem stilu, nanijevši strahovitu štetu i jad brojnim ljudima u Hrvatistanu.
Nevolja za nevoljom i to sve u pratnji svevrebajućeg covida, kao da to samo po sebi nije dovoljno teško.
Poplava na jugu Hrvatske, te potres u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Kokorići, Strašnik, Majska Poljana, Glina, Petrinja, Sisak. Mjesta bez turističkog celofana i glamura, za hrvatske medije uglavnom nezanimljiva. Ni država ni narod se inače ne bave baš previše njima, a sada oksimoronski dvojac premijera i predsjednika na vrhovima prstiju obilaze ruševine. Jedan vapnenobijel u licu nakon korone, ako je prije i bio anemičan, sada je izgleda i bez to malo krvi ostao u licu i predsjednik u svojoj streetfighter maniri, oba potpuno konsternirana zatečenom situacijom.
Iako korona nije izvukla ono najbolje od ljudi , što se vidi ako pođete negdje gdje trebate čekati red i mislite da ste zabunom završili kod životinja koje su u zoološkom dva dana zaboravili nahraniti, ljudi nisu prestali biti ljudi.
Valovi dobrote su se podigli u cijeloj Hrvatskoj instantno na prvu vijest o potresu a nekoliko dana ranije, pola Dalmacije se dokazalo skupivši nekoliko kamiona potrepština i odjeće za štićenike u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan nakon objavljenog apela za pomoć.
Na kolektivni jauk zbog zatvorenih kafića i, još važnije, teretana, medije su preplavile slike ljudi ispred rasutih kuća koji se griju oko vatre, obitelji koje radije spavaju u autu nego da napuste svoj dom, čovjeka koji sretan grli svoje konje jer su preživjeli.
Ljudi, kojih mi i inače nismo ni svjesni jer žive svoje male živote zadovoljni sa onim što imaju i nisu nikome na teret. Poput gospođe Vesne iz Majskih Poljana koju je fotoreporter uhvatio kako kuha kavu na otvorenoj vatri između cigli. Kaže da joj za njenu nesreću nitko nije kriv i iako joj je kuća jako oštećena, da ona i suprug mogu u prizemlju živjeti kao bogovi, ako ne bude daljnjih potresa. Od dva kuhala koja je dobila nakon ove slike, jedan je proslijedila dalje, jer, kako kaže, njoj ne treba, dovoljno joj je jedno.
Zašto bismo mi i bili ikoga svjesni, ta mi se bavimo influencerima, starletama i polu-plastičnim hrvatskim polu-zvijezdama, političkim gnjiležom i nabavkom borbenih aviona o kojoj ništa ne razumijemo. Rezignirani jer ne možemo u teretane da se hvalimo po instagramu. Iscrpljeni jer moramo staviti masku u odlasku u trgovinu. Ugroženi jer se moramo držati mjera distanciranja. Ozlojeđeni jer su nam apartmani ostali prazni ovo ljeto. Zajedljivi, pa svu tu silnu dobrotu moramo odmah negdje načeti.
Hrvatski jal ima mnogo nijansi. Nešto što je dobro obično treba brzo obezvrijediti, udariti krive tonove, naći mu grešku. Ponos drži samo one koji to ne rade radi tuđe aklamacije, a tih je, hvala Bogu, ipak dovoljno naspram brigade facebook ratnika koji ispaljuju statuse. Najlakše je biti negativan, najlakše je biti slab.
Neviđeni val dobrote koji ne prestaje danima, postao je brzo dosadan. Društvene mreže izbacuju prepirke, predbacivanja, osude, dok iz svakog mjesta u Hrvatskoj i dalje ljudi organiziraju i šalju pomoć, osobno donose stvari u pogođena područja, kao i hrvatsko iseljeništvo i susjedne države koje ne prestaju pomagati.
Ljudi dolaze ljudima, ljudi pomažu ljudima, ljudi se brinu za ljude. Ne dolaze nacionalnostima, ne dolaze vjeroispovjestima, nego jedni drugima. Teška godina anksioznosti i materijalne nesigurnosti servirala je na pladanj nasušnu potrebu čovjeka za čovjekom kako to obično krizna vremena i čine. Život u trenu zamijeni uloge, već sutra se nađemo u bolničkom hodniku, na Zavodu za zapošljavanje ili pred razrušenom kućom. Loše stvari se ne dešavaju samo drugima.
Nekad smo i mi ti – drugi.
Kaže Vesna: „ Sada samo treba dignuti glavu i ići naprijed“ (Ivica Beti, Večernji list, 02.01.2020.)
Da nam je biti kao Vesna.