tekst: Viktorija Banić
I Bog stvori Evu. Od Adamova rebra. Kost od njegove kosti, meso od njegova mesa da je voli i da bude voljen. I da tu ljubav prenosi dalje.
„ I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
I doda Bog: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj
zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ I bi tako.
I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“
I bijaše stvarno dobro.
Dobro, sve dok se čovjek, u mračnoj sjeni svoje duše, nije dosjetio da ženu podloži sebi. Zaboravivši Boga i naume Mu. Slatko je bilo držati žezlo. Ta, kako će Bog biti pozvaniji od čovjeka samoga suditi o njemu?
Uvjerivši sebe, uvjerio je i ženu. Krotko ga je pustila da ju vodi i određuje gdje će zastati da se odmore na svom putu, čiji se cilj ne nazire.
Niti ga je čovjek čvrsto odredio. Niti smatrao potrebnim ženi definirati.
Baš on je pozvan da odlučuje i vodi, objasnio je čovjek ženi, budući da žena ne vidi dok gleda.
Njena svrha je da mu služi, da u vrču uvijek bude vode, u marami kruha, da je danju blaga, noću strpljiva.
Jedina stvarna, prava slika života i nje u njemu je on. On koji vodi, ona koja slijedi. Njegove dvojbe i teret svakog dana, ona ionako ne bi razumjela.
I krenuše na put. Čovjek. Iza njega žena.
Šutke su hodali cijeli dan. Put je bio težak, zavoji čudni.
Kad je pala noć, gusta i plava kakva samo prva je, dok su odmarali od cjelodnevnog hoda, objasnio je ženi pravo značenje Božjeg nauma da je stvori od njegova rebra.
Bog joj je, stvorivši je od njegova rebra, poručio, da sama po sebi nikad niti ne bi mogla biti stvorena. Nedostajalo je dana u Božjem rasporedu stvaranja da bi posvetio vrijeme i čitav dan nastanku žene. Jedini način je bio od stvorenoga stvoriti, zato treba biti zahvalna njemu, čovjeku, za rebro, za nju žrtvovano.
Još joj je rekao, Bog je tako naumio, da će zbog njihova, zajedničkog grijeha, ona u muci djecu rađati, te šutke trpjeti u sve dane života svoga.
Ljubiti će njega i djecu svoju iznad same sebe. Davati se uvijek i do kraja, bez potrebe da joj se ta ljubav i vrati. Biti uspravna i čvrsta, ruke pružene kad god to ustreba.
Ta dovoljno je nagrađena njima, svojom obitelji, korijenom i mladicom svoga života.
I vjerovala je žena, upirala pogled u nebo, u Boga, tražeći Ga da mu zahvali, sretna zbog ukazane joj milosti.
Prođe dan drugi.
Nastavili su hodati i trećega dana. Ženi su oči bile pune neba, nadajući se vidjeti Ga.
Posrtala je pri tom, put je bio dug, a čovjek je išao svojim korakom, ne vidjevši ženu iza sebe.
Svanuo je i četvrti dan.
Uspon je bio sve teži, sunce je žarilo s neba, a žena je svejednako gledala gore, upirala pogled tražeći Ga. Nije bilo važno što pada.
Hodali su već, evo, peti dan. Glava joj je polako klonula i sve teže je pogledavala nebo. Dan joj se činio sve duži. Padala je sve češće.
Šestog dana noge su joj bile izubijane, ruke poderane od padanja. Zaječala bi ponekad, ali tiho. Onako, stisnutih zuba i nastavljala dalje.
Povremeno bi, uz puno truda i muke, uspijevala pogledati gore. Da Mu zahvali.
A čovjek?
Čovjek je vodio.
Sunce je bilo u zenitu, pržilo kroz tanušne oblake, znoj je curio, rane su je pekle, a pogled se mutio dok je i dalje gledala gore, tražila Ga.
I nije stvarno bilo više vruće nego jučer, niti put nije bio strmiji, cilj se ionako nije nazirao.
Ona nije mogla dalje.
Suze nemoći, proklete suze nisu pitale za pristanak, stidjela se nezahvalnosti svoje, bila sretna što je čovjek ne vidi.
Jer…, on vodi.
I pitala se, zašto ju Bog stvori tako slabu, zašto ne oslonac, potporu čovjeku?
Plakala je žena, plakala zbog sve djece koju čovjeku zbog svoje nezahvalnosti neće darovati, plakala zbog godina koje mu neće služiti, plakala zbog puta kojeg s njim neće šutke prijeći.
Stala je. Nije mogla niti koraka naprijed.
Čovjek je, ionako, bio daleko i vremenom potpuno nestao iz očiju žene.
Snaga ju je napustila, a niti svrhe, više, nije bilo. Nikada Mu neće zahvaliti, nikada ispuniti naum.
Žena se spustila, pružila se na Zemlju, a pogled, za svaki slučaj, u nebo.
Noć je pala, sunce odustalo, a mjesec ženi blago vidao rane. Spuštao kapi noćne rose na njene suhe usne. Promrzlo tijelo pokrio srebrom.
I trajala je noć, kao niti jedna do tada. Duža i od one prve. Kapalo je vrijeme na vruće čelo žene, gladeći joj kosu, prosipajući se oko nje.
I svanuo je dan, žena je gledala.
I svanuo je drugi dan, žena je sjedila.
I svanuo je treći dan. Žena je ustala, sagradila kolibu, sakupila plodove i pronašla vodu.
Bila je večer.
Žena je nastavila tražiti Ga na nebu.
Noću.
A čovjek?
On je vodio.
Tražio mjesto za kolibu.
Savršeno.
I nije primijetio.
Da je sam.