piše: Dragica Šimić
Nježne …uvijek nekako nađu put do ljubavi, uzdižu, krijepe dušu, liče na molitvu ili su sama molitva. Uvijek smo u potrazi za njima. Dijele se u malim dozama, kao lijekovi, samo što se njima ne možemo predozirati.
Grube …ima ih puno na ovom svijetu. Lete u roju kao crne muhe i za sobom ostavljaju često neisperive mrlje. Guše kreativnost, narušavaju slobodu.
Možemo ih povezati i s bolom koji je njihov krajnji proizvod.
Nesmotrene ...pršte iz pameti koja nema kočnice i koja i nije baš neka pamet. one su same sebi svrha, ne da bi iznijele neki stav ili misao već samo da bi bile izgovorene, jer po njihovom, riječi su da se govore, bez obzira na mjesto, vrijeme ili priliku…
Sve riječi, nažalost imaju osobinu da ponekad koketiraju s istinom ili s laži. Ponekad su sušta istina a ponekad sama laž ovisno o onom ko ih izgovara i zato ih treba primati pažljivo, i s rezervom.
Volim riječi, volim ih slagati, redati, izgovarati, recitirati, čitati. Volim s drugima podijeliti njihovu ljepotu zato ih ponekad izgovaram kao poeziju. Volim da budu sama istina ali da ne vrijeđaju, da ne nanose štetu.
Okrećem malo džepno izdanje pri svjetlu lojanice ( prava riznica riječi) štampano 1983. u Americi. Knjiga je na engleskom jeziku, ne razumijem baš svaku riječ ali razumijem dovoljno da bih doživjela ljepotu izričaja, i da bi me radnja mogla otrgnuti iz mog svijeta, iz mog vremena i odnijeti u neku drugu dimenziju.
U ovim vremenima teško se dolazi do kniiga, škole su opljačkane knjižnice izgorjele i opustjele, ovo malo što je ljudima ostalo po kućama rastežemo, razmjenjujemo.
Sabina mi je dala sve što je ostalo od bivše vlasnice koja se još prije rata odselila u Ameriku.
Rekla je: –Evo ti, čitaj, meni samo kupe prašinu po policama.
A onda je zastala i svojim neobično veselim okicama zagledala se u moje.
-Što je? pitam.
– Imaš li cigaretu, Boga ti...molećivo se uvija oko mene, izgovarajući te riječi koje su u njenom vokabularu stalna poštapalica i koje imaju značenje da nešto moli ili tvrdi srčano i istinski. Njene su riječi uvijek popraćene smijehom kao da govore, ja sam ti prijateljica, možeš mi vjerovati.
Ali teška su vremena i ne može se vjerovati nikome ali znam da očekuje nagradu za knjige pa joj je pružam s osmijehom.
Zna koliki je cigareta luksuz i da se ponekad odričemo hrane da bi prošvercali poneku u logor. Zato me gleda zahvalno i ne troši više riječi već pali svoju nagradu i s uživanjem uvlači prvi dim. Strastveni je pušač.
S takvom strašću primam i ja korice knjige noćas, gladim ih i zagledam, čitam prvo pojedinosti o piscu, izdavaču i s uzbuđenjem otvaram stranice i uranjam u čarobni svijet riječi. Radnja se odvija na američkom jugu a njen protagonista je hrabri i neustrašivi rob koji sanja o slobodi kao i ja. Rat nas je vratio puno, puno godina unazad. Nema vode, struje ni osnovnih životnih potrepština. Ovo malo zaliha što je ostalo u gradu je preskupo, samo je ljudski život prejeftin, ništa ne vrijedi i kroz dane prolaziš uvijek sa saznanjem da te u svakom trenutku može pronaći zalutali metak.
I tako, lako urajam u radnju knjige koja opisuje vrijednost čovjeka u jednom drugom vremenu, gdje se ljudski život kao i njegove sudbine doslovce prodavao u bescijenje.
Lojanica gori slabo ali u polumraku sobe odvratim ponekad pogled s knjige na zaspala dječja lica da ih podragam, pomirišem ili poljubim.
Uživam u njihovom miru nakon teškog dana u kojem se borim sa raznim nedaćama, kako obezbijediti hranu za obitelj, kako ih naučiti da na vrijeme pobjegnu u sklonište ako trenutno nisam s njima, kako preživjeti granatiranje na otvorenom u sred grada, kako izmoliti čuvare da daju skromne zalihe hrane logorašima….
Ne napušta me lako osjećaj straha i nesigurnosti, uvijek je samnom u kutu misli, gori kao crvena lampica koja se u svakom trenutku može aktivirati u bučni alarm pa je tako uvijek jedno čulo rezervirano za zvukove izvana.
Odjednom neko pokuca na vrata sobe tiho, oprezno.
Znam da je to baka Ljuba. Pozovem ju da uđe. Prvo proviri svojom lijepom sijedom glavom prošaranom sitnim, gustim borama duž cijelog lica. Kosu je povukla uredno rajfom na zadnji dio glave i razvukla blagi osmijeh kao da mi je došla samo poželjeti laku noć. A onda polako otvarajući vrata ušulja se na prstima u sobu.
–Dijete, počne blago, -ugasi lojanicu. U susjednom dvorištu su vojnici, piju …Bilo bi bolje za nas da ne privlačimo pažnju.
–Hoću bako, budite bez brige. Odite spavati.
Bakine riječi su zvuci ugode, razumijevanja, saučešća. Noćas su zvučale kao lagana opomena mojoj nepromišljenoj mladosti.
I puhnem gaseći slabi plamičak svjetla. Baka je izišla smirena. A ja čekam u tami da se stišaju zvuci. Njihove riječi odzvanjaju tišinom, ponekad grube, sirove, praćene smijehom, pijanim nadvikivanjem. Izazivaju u meni strah i neizvjesnost i želim da utihnu i da slušam samo zvuke noći.
Ponovo pogledam u mraku dječja lica tražeći utjehu i zamišljam njihove umilne glasove što cvjetaju u najljepše plave, šumske potočnice, i u duši stvaraju mirisni vrt od kojeg cijelo tijelo procvjeta i oživi a iz očiju zaiskre najljepše zvijezde u tami jednog nesetnog vremena.
Napokon se razilaze, u daljini im se gube isprekidani slogovi, oskrnavljene, iskrivljene, izobličene raspadaju se u zalutale čestice u tami.
Ponovo palim slabo svjeto lojanice i otvaram stranice malog džepnog izdanja u želji da primim svoju zakašnjelu dozu riječi kao ovisnik o drogama, introvenozno ako je moguće da što prije uđu u krvotok.
I onda odlazim u jednu posve drugu dimenziju, gubim se u njihovom carstvu , u fabuli, u nepoznatim riječima zbog kojih moram posegnuti u rječnik i sadržaju što me potpuno otima stvarnosti i odnosi u neki drugi svijet.
Postepeno zaboravljam strah, zaboravljam na noć koja je neobično mračna i tajnovita i vraća mi se snaga da sutra ponovo pogledam jutru u oči.