POTRKA

Priče iz Dalmacije/ I. dio

piše: Dragica Šimić
Zvali su ga Potrka. A kako i ne bi kad je bio najbrži u selu a nesumljivo  i u  svim zaseocima  Biokova. I bio bi još brži da nije bilo magarca.

Brzina se u dalmatinskim brdima  nije mjerila maratonima ni trčanjem. Brzina je značila brzo se uspeti uskom, krivudavom, kamenitom stazom od obale gdje su pristajali brodovi sa teretima, gdje su ribari trgovali  ribom na dokovima a  mali dućani snabdijevali  brđane uljem za lojanice  i gdje je siroti seljak natovario svog mršavog magarca šturim potrepštinama koje nije mogao sam proizvesti, do zadnjeg  i najuzvišenijeg  zaselka na Biokovu.

Dok je drugima trebalo i tri sata hoda po božjoj vrućini, Potrka bi stigao za pola toga vremena vukući i potežući  usput svoga magarca. Pozdravljali bi ga seljani zaustavljajući  ga pitanjima ali je Potrka sve u žurbi odgovarao znajući da ga mati čeka da joj donese usoljene srdele, malo cukra u plavom rupčiću za rijetke i važne goste, litru kerozina za petrolejku i  možda ono što je najviše čekala, očevo pismo iz Australije.

Razmišljao je putem o ručku pogađajući da li su danas  kuhani  krumpiri  sa malo dalmatinskog zeja  ili možda pečeni, zaprećani u vatri sa mrvom ovčijeg sira. Ma šta bilo, radovao se dječak ručku znajući da njegova majka kuha  najbolja  jela  od  krumpira i od trava što ih je škrta zemlja  s mukom rađala a okrutno primorsko sunce pržilo.

– Ma kad bi stavila i malo srdele i polila maslinovim ujem bila bi to prava gozba.

A ni vina nije bilo dosta za djecu i ukućane. Čuvalo se za goste i rodbinu i služilo u rijetkim danima slavlja. Ali mogli su dobiti kvasinu pomiješanu sa vodom. Pa  i ona bi dobro utažila žeđ izazvanu dalmatinskom surovom žegom. Mislio je Potrka natežući se sa umornim magarcem  a  zazubice su mu rasle.

-Šta piše ćaća majko, upita dugonogi dječak dok je majka između namirnica vadila očevo pismo i iz avionske kuverte izvlačila drhtavim i umornim rukama bijeli list ispisan tintom, ponegdje ukapan viškom plavog mastila.

-Kaže da je vrime da kreneš na  put, dite.

Potom se okrenu i stade rubom crne pregače brisati suze.

-Ovaj dim  s   ognjišta danas peče kao živa vatra, obrazlagala je brzo svoje suze gutajući  jecaj i okrećući se brzo ognjištu  na kom je pripremala jelo.

Potrka je  dobro znao da majčine suze nisu od dima i odjednom ga prođe glad a u trbuhu mu se uskovitla  sva sila pomiješanih osjećaja koje ga gotovo natjeraše na povraćanje; radost i uzbuđenje što će i on konačno vidjeti  svijeta, zaploviti  iza onih dalekih otoka na kojima nikada nije bio, osjetiti u kovrdžavoj kosi  vjetrove dalekih mora, što će doživjeti  stvarnost jednog drugačijeg, dalekog i bogatog  svijeta. A onda ga obuze strah.

-A šta ako više nikada ne vidim mater, ni starog i umornog magarca Klempu, ni barbu Antu.

Osjeti  odjednom žal  za tvrdim kamenom i dračom što mu je trgala i onako zakrpljenu odjeću. Iziđe iz male kamene kućice iz koje se i usred ljeta izvijao sivkasti dim sa ognjišta na kojem je mati ložila obrezane grane sa  rijetkih maslina koje je je on sakupljao, uvezivao u snopove  i  tovario na magarca Klempu.  Pogleda  s  vrha na pučinu koja se ljeskala  iskričavo, sada nekako tajanstveno, budeći  u njemu tisuće pitanja na koje nije imao odgovore.  Ubra  na brzinu pregršt smokava i usput pojede dvije, tri  da ublaži glad, a ostatak zamota u košulju,   te se laganim korakom pođe spuštati  niz seoski  put.

Možda će barba Ante znati neke odgovore na njegova pitanja. On je još jedan od rijetkih muških  koji su ostali u selu a još je i majčin ujak. Samo što je bio malo škrt, to mu je jedina mana. Uvijek je dozivao Potrku kad bi ga vidio da žuri sa natovarenim teretom. Svratio bi ga da predahne nudeći  ga sirom  i komadom crnog kruha, a ponekad bi mu ponudio i čašu bevande poslije čega su dječaku na povratku kući klecale noge. Znao je da barba ima neki posao za njega čim bi ga tako ugostio i napojio.

Ujak nije imao svoje djece a već je bio u poodmaklim  godinama i računao je da će se dječak jednog dana brinuti za njega i ujnu. Da će im u samoći ponekad otvoriti vrata, opskrbiti ih ogrjevom  i namirnicama, dovesti  liječnika iz luke ukoliko ga budu trebali. Zaboravio je  stari barba pri tome da je i sam  trebao učiniti djelo milosrđa da bi zaslužio za sebe isto jer jednom se ogriješio o njegovu obitelj uskrativši  im pomoć u nevolji.

Naslijedivši  puno maslenika od svoga oca pa i zemlje koju i nije stigao obrađivati i koju je sve više preuzimalo nisko raslinje pretvarajući  je u nisku šumu, nije razumio neimaštinu mnogih suseljana  koji su dolazili raditi kod njega  za bijednu naknadu u hrani. Tako su i Potrkini roditelji dolazili kod ujaka na nadnice.

Jednoga dana ohrabri se otac poslije razgovora s majkom zamoliti ujaka za pomoć. Djeca se rasula, tri sinčića i kćer, puno gladnih usta a hrane malo, još manje poslova gdje bi se mogli zaraditi  neki  novci. Zatraži od ujaka da mu da dio zemlje koju ne obrađuje, u najam. Iskrčiti zemlju i posaditi  maslenike, bila je očeva  zamisao, namaknuti  koju paru proizvodnjom ulja i tako prehraniti čeljad.

–Može, reče barba.

-Ali  da prvih sedam godina sav urod ide meni.

Otac se ražalošćen vrati kući začuđen gramzivošću starog barbe koji nije  imao ni potomaka kojima će ostaviti bogatstvo. Mjesec dana poslije toga ohrabri se i s posuđenim novcima ukrca se na veliki  prekookeanski  brod za  Australiju. Sada je bio red na njega, Potrku da krene za ocem u bolji život. Ali bilo ga je malo strah. Zato je izišao iz kuće da ne gleda majčine suze. Hoće li je naći živu kad se jednom  vrati, hoće li je mlađa braća znati zaštiti onako kako je on to činio. Hoće li joj zafaliti ogrjeva i hrane?

Tuga mu se tiho zavukla pod kožu mada je znao da ga čeka ono neminovno, odlazak. I nije se plašio za sebe. Već  sada je želio  prionuti svom  snagom na posao i poslati kući prve novce koje zaradi. Tako majka neće osjetiti da ga nema. Bit će još korisniji od tamo,  izdaleka.

Barba  Ante  je obirao zadnji  vinograd uz kuću. Radio je polako bacajući  s vremena na vrijeme pogled na berače umorne od podnevne žege. Ujna Luca je stajala na vratima brišući ruke od pepelom zaprljanu pregaču.  Škiljila je  pokušavajući  razaznati  tko se to približava kući,  stavljajući jednu ruku iznad očiju i tako  zaklanjajući  sunce.

Usne joj se raširiše u jedva vidljiv osmijeh kad je  prepoznala Potrku. Najradije bi  ga zagrlila ali nikada nije  smjela  pokazivati  previše naklonosti  pred strogim barba Antom. Dječak  je kratko pozdravi pružajući  joj  smokve iz pregršti  i  uputi  se  u vinograd. Berači ga počeše veselo pozdravljati pa se i barba  Ante okrenu  za  trenutak. Sive mu se obrve malo podigoše otkrivajući  već zamagljene od starosti,  plave oči.  Susprezao je osmijeh, nikada nije pokazivao previše ljubaznosti  jer se bojao da bi sugovornici  tada mogli od njega nešto tražiti. Ali prema ovome mladome čeljadetu osjećao je veliku naklonost. Mada njegove roditelje nije baš cijenio previše.

Osjećao je prijezir  prema ljudima s puno djece. Čudio se njihovom siromaštvu i pripisivao ga njihovoj lijenosti  što nikako nije bilo istinito pa se prema njima odnosio s visoka, kao neko  ko je život proveo pametnije i ugodnije nego oni  sami koji su  uporno u toj sirotinji rađali još  sirotinje.

Ipak, nikada nije oprostio svojoj  Luci  što mu u ovom obilju  i  izobilju nije podarila bar jednog nasljednika. Kažnjavao ju je svojom strogošću, uskraćujući i njoj samoj da uživa u njihovom, zapravo njegovom blagostanju, zabranjujući  joj da voli  nazivajući njenu osjećajnost pretjeranom  i nepotrebnom  te  ograničavajući je na tamnu i zadimljenu kužinu u kojoj je bila daleko od ljudi i razgovora, daleko od tihe pjesme berača i djevojačkih hihotanja, daleko od siromašne rodbine kojoj nije smjela pomagati.

Potrku je volio zbog njegove snage i  spretnosti . Tako je zamišljao svoga sina i dugo se borio sa osjećajem privrženosti  nastojeći  ga umanjiti i potisnuti. A onda bi se zatekao u razmišljanjima o njemu. Kada je trebalo obaviti  važan posao  prvo bi mu iskrsnuo njegov lik. Znao je da će on to napraviti  najbrže i najbolje. Uhvatio  bi  se kako ga s radošću nudi pršutom  i sirom, oprezno mu sipa vino u krčag plašeći se da mjerica ne bi naškodila njegovim mladim godinama. I potajno se nadao da će mu biti uvijek u blizini kad ga zatreba, svjestan već  duboko svoje i  Lucine starosti  i kako više ni saam ne može raditi kao prije.

Tako mu i sada tek lagani osmijeh pređe naboranim licem i dopusti  sebi  da se u srcu malo poveseli  ugledavši  živahnog momčića pred sobom.

Negdje u redovima s lozom začu se tihi i prigušeni smijeh djevojaka što izvirivahu radoznalo kroz lišće, s pletenicama savijenim u krug na vrhu glave;  s bijelim  rukavima  lanenih košulja podvrnutim  do lakata koji su otkrivali  netom preplanule mlade ruke.  Potrka se nije dao smesti.  Još se ni u jednu nije zagledao pa mu se njihov čin učini smiješan i djetinjast.

Odvažno se obrati gazdi vinograda.

–Barba, doša san vam reći da iden ća.

Barbi je lice naglo poprimilo hladan i ukočen izraz da ga se dječak  prepao, na trenutak zažalivši za svoje riječi  a  ipak pitajući se šta je izrekao  što je tako zgromilo starog i gordog ujaka.

-Htio sam vas  moliti da pripazite na moju majku. Ona je ipak dite vaše pokojne sestre  i  nema više bliže rodbine u selu. Otac je daleko,  a s njom  će ostati samo nejač.

Barba se polako pribirao. Čudio se sam sebi što su ga dječakove riječi  pogodile takvom žestinom. Prvo je osjetio prodoran bol u prsima, a onda su mu krupne graške znoja orosile čelo i lice. Ni sam nije bio  svjestan da se vezao za njega kao za svoje dijete a nikada mu to nije ni pokazao. A možda nesvjesno i  je,  jer  Potrka je dolazio često, razgovarao s ujakom ne osjećajući  prema njemu strah već samo  poštovanje, rado obavljajući  poslove  i ne očekujući  od njega  previše nagrade za taj rad. Činio je to nadaren  urođenim poštenjem i požrtvovnošću.

–Sinko,  iznenadija  si me, mislija sam da ćeš ostati tu. Da ćeš biti i uz mene i moju Lucu kad nam zatrebaš.

-Otac je poručio da dođem. Naša je puno posla za mene. Ja sam snažan i mlad. I sad mi je lakše Barba Ante kad  sam se preporučio  vama. Muči me još puno toga ali znam da mi niko ne može pomoći. Sam se moram suočiti sa svojom sudbinom. Ostajte mi zdravo barba.

Barba je još dugo stajao kao skamenjen na sred vinograda. Sad je još jače osjetio teret svojih godina na plećima. Učini mu se da se odjednom još više pogurio, da su mu se sijede i guste obrve još jače spustile na plave oči koje odjednom postadoše jedva vidljive  i  da su mu se usne skupile u tanku,  krutu liniju iz koje nisu izlazili glasi.

Učinilo mu se da ga je cijelog preplavila neka tamna voda što ga guši  i ne da mu da diše ni da govori. Samo su se misli nadovezivale jedna na drugu, sive  i jednolične kao gusti oblaci što pred oluju sakrivaju sunce i  bacaju  tamnu sjenu na vinograde, maslenike, torove prepune ovaca i janjadi, na  borove šume i pučinu tamnu i  duboku  preko koje su svi putevi  vodili  daleko, daleko  u tuđinu.

Nešto  je samo tiho pitalo u njemu:

Da sam im dao onu zemlju u najam bi li sve bilo drugačije, kome će ostati vinogradi, kome maslenici?

Ni  Potrka nije dugo mogao zaspati tu noć. Koliko god da su loše drugi govorili o barbi Anti on ga je na neki  način volio i poštivao. Prema njemu nije bio loš. Zaspao je tek pred zoru sanjajući  brodove na pučini  koji  su ga odveli  u neku daleku zemlju u kojoj je lutao dugo tražeći oca.

I nije dugo spavao. U rano jutro probudio ga  je  plač  ujne Luce koja je samo izbezumljeno ponavljala  majci da je barba Ante umro u noći.

Ustao je i sjeo  na rub kreveta. Iz očiju su mu brzo  izmigoljile suze. Pustio ih je na kratko a onda ih brzo obrisao rukavom i suvih i ozbiljnih očiju pridružio se uplakanim ukućanima.

Nastavlja se…