/Sjećanje na Jozu povodom imendana/
Piše: Marija Kukić
Krndija, gora koja sa sjevera i sjeveroistoka grli Požešku kotlinu, dio je Parka prirode Papuk. Bogata je biljnim pokrovom i mnogobrojnim životinjskim vrstama.
Čak oko petine sveukupne flore Republike Hrvatske (oko 1 588 vrsta) nalazi se u mojoj Zlatnoj dolini. Nije zato ni neobično da među brojnim biljnim vrstama tu rastu i mnoge samonikle jestive i ljekovite biljke.
Mnogi stanovnici Kutjeva, ali i iz bližih i udaljenijih mjesta vrlo često gostuju baš na Krndiji. Na šumskim puteljcima i ugibalištima mogu se vidjeti automobili svih mogućih registracijskih pločica; od Požege, do Našica, Osijeka, Slavonskog Broda, Slatine, Virovitice…
Zašto dolaze upravo ovamo? Pa, naravno, idu u potragu za šumskim plodovima, posebice kestenima, kojih ima puno na ovom prostoru. Šuma s jeseni oživi od glasova skupljača slasnih plodova. U ostalo doba godine najčešće su tu ljubitelji gljiva, a prigodom obilježavanja Vincelova, Martinja, Dana grada… pristignu i planinari iz zemlje, ali i iz drugih krajeva.
Jozo je obožavao tu goru Krndiju. Volio je njenu netaknutu prirodu, mnogobrojne bistre šumske izvore, žubor potoka, cvrkutanje ptica, riku jelena, bogatstvo jestivih plodova… Kad god je uhvatio trenutak slobodnog vremena, odlazio je u šumovite predjele Krndije.
Nekada je znao ‘odlutati’ i do Papuka ili Dilj-gore jer je dobro znao gdje ima najviše gljiva. Volio je sve vrste (naravno samo one jestive), ali najviše se veselio vrganjima koji se mogu pripremiti na najrazličitije načine i gurmanima su prava poslastica.
Uvijek je Jozo bio vrlo elegantan. Još iz vremena dok je radio, naučio je da je obvezni dio odjeće košulja i neizostavna kravata. Košulja je morala imati barem jedan džep. U tom džepu ne zna se čega sve nije bilo. Bilo je mjesto za osobnu iskaznicu, vozačku i prometnu dozvolu, karticu tekućeg računa, novčanik…
U gljive ili kestenje odlazio je odjeven kao da ide na kakvu svečanost. Uzaludno je bilo govoriti: „Obuci nešto prikladnije!“
Nije poslušao. Jednog dana lutao je sam šumom (a tako je radio često), i hodajući u potrazi za gljivama prevalio desetak kilometara. Našao je dosta gljiva. Istina, mnogi vrganji bili su crvljivi, ali važno je bilo pohvaliti se drugima: „Evo, nakupio sam pun košar gljiva!“
Ali, kad se vratio kući i mašio rukom za džep košulje, on je bio prazan. Negdje u šumi izgubio je sve dokumente. Problijedio je i započeo monolog:
„Gdje su mi? Gdje sam ih izgubio? ‘Preletio’ sam cijelu šumu uzduž i poprijeko. Tko zna gdje su ispali. Mogu se pozdraviti s njima. Sigurni ih neću više naći….“
Ipak je odlučio vratiti se u šumu i potražiti izgubljeno.
Može li se pronaći igla u plastu sijena?
Pokušao se prisjetiti puta kojim se kretao od ulaska do izlaska iz šume. Naravno, nije ništa našao! I kad je izgubio svaku nadu, padne mu na pamet:
„Pa ja sam pri povratku kući ugledao ispod jednog srušenog hrasta nekoliko gljiva. Znam gdje je taj hrast. Tamo još nisam bio. Idem do toga mjesta. Možda mi se posreći!“
I, zaista! Upravo tu, na tom mjestu ispod hrasta, ugledao je izgubljene dokumente. Dok se saginjao da ubere gljive, dokumenti su mu jednostavno ispali iz džepa.
Sa širokim osmijehom na usnama vratio se kući sretan zbog gotovo nevjerojatnog završetka. Svima se ovo činila kao nemoguća misija koja je, ipak, na sreću završila uspješno.
I samo neka netko kaže da se ne može pronaći igla u plastu sijena! Sve je moguće, zar ne?! Pa čak i to!
Mogu vam reći da se u gljive apsolutno ne
razumijem. Nikada ih nism brao, a jeo sm vjerujući
beračima. No iznad svega divno je hodati našim
lijepim šumama i uživati u prirodi kao što je to
izvrsno znao i junak ove lijepe priče
Da. Samo je gospodin Jozo to znao.Uvijek duhovit, spreman za šalu. Bio je izuzetno pošten i pravedan. Jednostavno “veliki čovjek”.
Fali i nama koji nismo dio obitelji. Stoga suosjećam i razumijem vašu prazninu.
Kestene i gljive, koje je donosio iz šume, nesebično je dijelio tako da sam ih i sama bezbroj puta kušala.
Nažalost ostala su nam samo lijepa sjećanja na njega.
Od kada nema Joze, nema nažalost ni gljiva ni kestena. Jedino je on znao gdje ih naći i kad nije baš neka sezona. Čast onima koji su još živi, ali samo je Jozo znao zvati svakih pola sata na putu do mora i poput izvješća HAK-a dojavljivati nam gdje je gužva, gdje je zaustavljen promet zbog nesreće na autocesti i kako izbjeći zastoj, gdje se skloniti od tuče… Premda smo često bili skeptični i skloni prekretanju očima, Jozina je informacija uvijek bila točna, precizna i na vrijeme. Bez Joze smo nekad i sami izgubljeni u plastu sijena. Fališ!